Mislim da nema kalkuliranja u umjetnosti, napose u književnosti. Čitavoga života držim olovku, čitavoga života čitam, i ne mogu zamisliti da živim van usvojenih normi i to baš književnih. Oni koji su mene učili, bili su veliki baš zbog manjka kalkuliranja. Uzore sam nalazio u Pasoliniju, u Beckettu, B. Schulzu, u Benjaminu, Borgesu, Kišu, Mandeljštamu, Cvetajevoj...

Nismo imali iskustvo samostalnog poduzetništva tako da otpočetka funkcioniramo kao bicikl tandem, oboje moramo vrtjeti, ali da, on je glavni urednik, a ja sam direktorica, to je ta podjela. Ja nikad za sebe ne kažem da sam izdavačica, mislim, Seid je izdavač i mi zajedno smo izdavači, ali što se mene tiče, ja vodim firmu koja se bavi izdavanjem knjiga.

Ako se naučimo stalno i radikalno mijenjati, obzirom da se sve oko nas stalno i radikalno mijenja, moći ćemo se nositi s katastrofama i čudima. U kazalištu najneposrednije radimo s tim osjećajem promjene, neprekidne, opresivne, nezaustavljive. Surfamo na elektronima koje spominješ. Padamo s nogu od fleksibilnosti. A književnost je apolonijska, transična, u njoj sanjamo i proričemo, izmišljamo anti-vrijeme.

Nisam previše zamišljala kako će biti i gdje ću dospjeti, samo sam radila i radila i gurala tu svoju stvar i eto kad sam malo stala i otvorila oči, stanje je bilo dobro i zadovoljna sam skroz. Mi smo tihi obrt, nikad nisam željela biti velika firma gdje neminovno zbog velikih brojki izgubiš dodir s književnošću i ostaneš u vezi samo s knjigama.

Nešto je strašno kompleksno i komplicirano u činjenici da smo pokrenule pionirski poduhvat do te mjere složen. Iza takve stvari stoje velike izdavačke kuće, a ne male privatne inicijative dviju žena. Još smo na početku, samim time i na vjetrometini, krčimo šumu da bismo postavile temelje. Ujedno, kao ženama nam se teže probijati, dosta teško krčimo put.