Svemu što sam saznala prije škole naučile su me majka, tetka i baka, a u osnovnoj su me školi poučavale isključivo žene. A opet, kad god bih otišla u knjižnicu sa željom da posudim zbirku poezije shvatila bih da su većinu knjiga napisali muškarci. Nije mi to bilo jasno. U toj mi dobi nitko nije govorio o feminizmu, ali osjećala sam da nešto nije u redu...

More je predstavljalo mogućnost putovanja, obilaska svijeta. I tek kad sam počela raditi na knjizi, shvatila sam koliko je ta dualnost zanimljiva jer i neki od radnika s platformi onamo su odlazili loveći snove o slobodi. Zanimljivo je to, u prošlosti se na more gledalo kao na prijetnju, prostor izolacije, a danas ga vidimo kao prostor slobode...

Iako napisan prije četrdeset godina, strip se zbog tematiziranja prenapučenosti, održivosti, religijskog i svakog drugog fanatizma kao i ekoloških pitanja i danas čita kao djelo aktualnosti, a suvremenosti pridonosi i činjenica da vojska vagonsku elitu od putnika iz stražnjeg dijela vlaka čuva zbog straha od „nepoznate virusne bolesti pluća!“

Uvjerena sam da nema dobrog pisanja bez puno čitanja, ali – u isto vrijeme – uvjerena sam i kako nema formule kojom ćemo propisati kako ispravno vrednovati književni tekst. Kad bi i postojala, što bismo mi s njom? Pogotovo danas. Pa mi u svoje ocjene ugrađujemo osobne ljubavi i netrpeljivosti, članske iskaznice, mi se dogovaramo oko vrijednosti, više i ne skrivamo da postoje 'naši' i 'njihovi'.

Često sam se u pisanju poigravao vidom i gledanjem. Mislim da je i problematiziranje vida i gledanja u srži književnosti još od najstarijih vremena – Homer je bio slijep, a Odin je bio bog poezije i lijevo je oko mijenjao za poetski dar. Mislim da taj čin postaje simbolom vanjskog i unutarnjeg vida i tako simbolizira poeziju.