Prvih desetak-dvadesetak stranica «Autobiografije» je odlično. No ubrzo postaje jasno zašto je Jauffret tako brzo morao «spustiti» svoj tekst i završiti roman. Nakon uvodna dva ili tri poglavlja roman se ne razvija. Pripovjedač je emocionalni idiot. Preljubnik. Žigolo. Lopov. Sadista. Pedofil... Lista njegovih gadarija, i žena koje je iskorištavao, širi se u beskraj. Humor je mračan. Od nekih detalja...

Pisati o zločinima, kao u slučaju «Sonnenscheina» o stradanjima talijanskih Židova, logorima smrti ili Lebensborn djeci koja su, otimana od svojih pravih roditelja, trebala poslužiti monstruoznom planu o stvaranju arijevske nad-rase, za Dašu je Drndić pitanje savjesti; u njezinom je spisateljskom credu naime duboko upisana potreba, gotovo krik, da književnost nije zabava, već propitivanje univerzalnih...

Kronična besparica, totalna bijeda, prostitucija i svijest o tome kako se uopće nije trebalo nikamo otići, a kad se već otišlo onda je jedini izlaz odlaziti i dalje, u Švedsku, u nepoznato, negdje gdje bi život jednostavno mogao biti bolji – takav je svijet Karakaševih junaka. U takvome svijetu, dakako, svađe među supružnicima, nemanje sluha za dječje potrebe, generacijsko nerazumijevanje i dr....

Od ovakve bi se teme, to je potpuno jasno, mogla napraviti velika kičasta melodrama, no najveća je vrijednost ovog romana Slavenke Drakulić u tome što upravo to nije. Osjećaj za mjeru i umješnost vrlo inteligentnog analiziranja u kojem se ne razbacuje riječima, veliki su aduti ovog romana. Drakulićkina Frida Kahlo žena je koju bol nije shrvala, već je u nekim trenucima postajala i prednošću, žena koja...

Smještajući svoje prve romane u drugu polovicu XIX stoljeća Sarah Waters ih je smještala u vrijeme društvenog konstruiranja homoseksualnosti. Ako je XIX stoljeće doba «rađanja nacije», vrijeme zračnog blitza je doba romanse. Strah od smrti i bijeg u ljubav nije samo privilegija heteroseksualaca. Bombe padaju jednako na sve. Ako se hetero parovi mogu voljeti ispod baražnih balona i reflektora, zašto ne bi...

Nada Gašić relativno je spretno uklopila svu tu građu u cjelinu, iskazujući se stilski i jezično daleko od debitantskih prosjeka na kakve smo navikli, vješto diferencirajući svoje likove i jezikom koji govore, a ukoliko joj tražimo točno mjesto u redovima recentne proze, mogli bismo reći kako joj je nekako najbliža senzibilitetu tzv. «splitske škole» i socijalnoj satiri. Njezini junaci uglavnom su...