Hrvatska knjiga – kako spriječiti povratak u 90-te?!
UVOD
Na samom početku kratko pojašnjenje. Ovo nije tekst o tematskim preokupacijama u recentnim djelima hrvatskih pisaca i publicista, ne radi se o usporedbi kako i o čemu se pisalo 90-ih godina prošlog stoljeća i današnjih tendencija, ovaj je tekst nešto sasvim drugo – s početka godine obećana kraća autorska analiza trenutnog stanja hrvatskog knjižnog sektora, koja se veže uz moje ranije, a nadam se i buduće analize.
U ovom tekstu naglasak će biti na analizi modela državne potpore (u prvom redu Ministarstva kulture) književnom izdavaštvu, pri čemu su podaci koje iznosim u tekstu prikupljani iz različitih javno dostupnih izvora, ali iz bilježaka koje sam vodio tijekom skoro pa tridesetak godina aktivizma u knjižnom cehu. Na žalost, kronično nam nedostaju sistematičniji i sređeniji materijali, dublje analize hrvatskog tržišta knjiga, kojima se nedovoljno bave prateće službe državne administracije ali i akademska zajednica, baš kao i sama knjižna branša.
Hrvatska je knjiga 1990-ih godina prošlog stoljeća, baš kao i cijelo hrvatsko društvo, prolazila kroz period pun izazova. I dok je u prvoj polovici 90-ih rat bio glavni razlog smanjenog broja novih knjižnih naslova i smanjene potražnje za knjigom, u drugoj polovici 90-ih završavala se u Hrvatskoj ubrzana tranzicija koječega, pa tako i tržišta knjiga. Mnoge nakladničke kuće osnovane u vrijeme Jugoslavije ubrzano su nestajale, ali su podjednakom brzinom otvarane i nove, pri čemu se urušavanjem starog sustava najviše urušila nekadašnja mreža knjižara. "Zanimljive“ pretvorbe događale su se i u svijetu knjige, a osmišljavanje modela oporavka i organiziranja hrvatskog tržišta knjige bilo je sredinom 90-ih tek u začecima.
Sve brojnije novoosnovane nakladničke kuće i postepen oporavak knjižnonakladničkog sektora praćen povećanjem broja objavljenih naslova nije pratio i zadovoljavajući trend otvaranja novih knjižara tj. uspostavljanja kvalitetnog sistema distribucije knjiga. Broj tzv. neovisnih knjižara bio je premalen, a i one su se ubrzo počele gubiti bitku s nereguliranim odnosima koji i danas u znatnoj mjeri karakteriziraju hrvatsko tržište knjiga. Nelojalnom konkurencijom nestajali su nekadašnji obrasci poslovanja, poput onog da su knjižare u značajnoj mjeri opskrbljivale i knjižnice, istovremeno služeći istima kao referentno mjesto na kojima se dobivala najcjelovitija informacija o ponudi knjiga na tržištu.
Vrijeme je to i crnohumorne definicije knjige ("ono nešto između korica“), koju je slijedilo manje humorno uvođenje stope od 22 % PDV-a na knjigu 1998., koja srećom nije predugo potrajala, no sasvim dovoljno da našteti hrvatskoj knjizi i cjelokupnom knjižnom sektoru.
Nedostatak kvalitetnih knjižara tj. dostatne knjižarske mreže za širu distribuciju sve brojnijih novih izdanja (uz i danas prisutan nedostatak jednog ili dva jaka snažna sustava distribucije) počeo se u startu rješavati na krivi način, bez ikakve strategije i sustavne pomoći još uvijek nedovoljno organiziranom cehu da sam riješi problem, pa i bez želje da se knjižarstvo tretira kao jednakovrijedna karika tzv. lanca knjige. Previđalo se da je tehnološki visoko organizirana distribucija knjiga neophodni mehanizam koji u npr. razvijenim knjižnim tržištima čini osnovu stabilnog funkcioniranja istog, i počeo se stvarati jedan u osnovi pogrešan koncept u kojem se prepustilo ubrzano rastućim nakladničkim kućama da otvaraju vlastite knjižare i na taj način rješavaju problem neadekvatne distribucije knjiga u Hrvatskoj.
Istine radi, financijski moćnije nakladničke kuće s jedne su strane bile primorane na ulaženje u knjižarski biznis ukoliko su željele da same ne krahiraju i da njihove knjige dopru do publike tj. potencijalnih kupaca, dok su s druge strane u knjižarstvu vidjele i izglednu zaradu od prodaja knjiga i drugih nakladnika.
Na žalost, takav se odnos snaga "zacementirao“ sve do današnjih dana, i kako će se vrlo brzo pokazati, donio je do više lošeg nego li dobrog, u Hrvatskoj je prevladalo tzv. nakladničkog knjižarstvo, u svijetu uglavnom neprakticiran model integracije. U trenucima krize prodaje knjige, upravo su kvadratima (i troškovima poslovanja) "prenabildane" knjižare u problemu jer nisu više u mogućnosti pozitivno poslovati, a kašnjenja nakladnicima su postala za potonje neizdrživa. Monopolna pozicija nakladničkih knjižara i praksa iscrpljivanja previsokim rabatima s godinama sve više dolazi na naplatu, kako manjim i srednjim nakladnicima ali i samim knjižarama koje su nerijetko previsokim rabatima oduzimale nakladništvu onu neophodno supstancu za proizvodnju novih knjiga, ulaganja u marketing i sl.
A danas knjižare, bez dovoljno novih naslova na policama, uz sve manje zainteresiranu publiku (ne za knjigu nego za kupovinu iste!), teško da mogu namaknuti dovoljan promet kako bi uopće pokrile redovne troškove poslovanja. Poveže li se to s 25 godina neulaganja u izobrazbu školovanih knjižarskih kadrova rezultat je sasvim logičan - Hrvatska je ostala bez neophodnog broja kvalitetnih knjižara.
To je i vrijeme kada započinje i stvaranje Zajednice nakladnika i knjižara (ispočetka pri Gradskoj komori Zagreb pa kasnije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori), knjiga počinje polako vraćati svoje u ratnim godinama poharanom društvu izgubljene pozicije, a vjerovali ili ne, 1995. godine u Hrvatskoj je počela izlaziti i specijalizirana revija za knjige "Moderna vremena“ (prva nakon "Naše knjige“, sličnog glasila koje je izlazilo u Jugoslaviji) je po uzoru na engleski Bookseller ili američki Publishers Weekly nastojala pratiti sve brojniju produkciju knjiga na tržištu, kao i organizacijski razvoj tržišta samog.
POTPORA IZDAVANJU KNJIGA + OTKUP OD NAKLADNIKA ZA KNJIŽNICE
Sredinom 90-ih polako se počeo izgrađivati i model državnih potpora hrvatskoj knjizi, pretežito pri tadašnjem Ministarstvu kulture i prosvjete (kasnije pri Ministarstvu kulture) kroz linije potpora nakladnicima za izdavanje knjiga i časopisa, otkup knjiga za knjižnice, sredstva knjižnicama za redovnu nabavu…). Znanstvena knjiga u većoj je mjeri logično bila pod inherencijom Ministarstva znanosti, no knjižni se sektor u najvećoj mjeri sve ove godine obraća Ministarstvu kulture kao svom primarnom resornom ministarstvu.
Primjerice, svota koju je 1997. godine tadašnje Ministarstvo kulture izdvajalo za potporu izdavanju knjiga i za otkup knjiga za knjižnice tek je neznatno prelazio 10 milijuna kuna (upamtite ovu brojku zbog kasnije usporedbe!), no iz godine u godine ulaganje u hrvatsku knjigu je raslo, a boom se dogodio za mandata ministra kulture Antuna Vujića početkom 2000-ih.
POTPORA + OTKUP (u milijunima kuna)
1997. = cca 8,03 potpora + 2,37 otkup >> sveukupno cca 10,4 milijuna
1999. = cca 5,87 potpora + 11,11 otkup >> sveukupno cca 16,98 milijuna
2002. = cca 10,0 potpora + 20,0 otkup >> sveukupno cca 30,0 milijuna
2003. = cca 7,51 potpora + 20,25 otkup >> sveukupno cca 27,76 milijuna
2007. = cca 7,46 potpora + 18,51 otkup >> sveukupno cca 25,97 milijuna
2010. = cca 6,78 potpora + 12,34 otkup >> sveukupno cca 19,12 milijuna
2011. = cca 6,90 potpora + 11,95 otkup >> sveukupno cca 18,85 milijuna
2014. = cca 5,05 potpora + 6,87 otkup >> sveukupno cca 11,92 milijuna
2015. = cca 6,24 potpora + 12,0 otkup >> sveukupno cca 18,24 milijuna
2016. = cca 5,67 potpora ** preliminarni podaci 5/2016
POTPORA KNJIŽNICAMA ZA NABAVU GRAĐE
* uključena su sredstva za nabavu knjižne ali i neknjižne građe
1999. = cca 12,98 milijuna
2002. = cca 18,00 milijuna
2007. = cca 21,60 milijuna
2010. = cca 18,15 milijuna
2011. = cca 18,06 milijuna
2014. = cca 16,82 milijuna
2015. = cca 16,44 milijuna
2016. = cca 16,51 milijuna ** preliminarni podaci 5/2016
Knjiga, Tranzicija, Iluzija
GODINE UZLETA
Kao što je vidljivo iz ovog "skraćenog pregleda“ samo dvije stavke (potpora i otkup knjiga) početkom 2000-ih za mandata ministra kulture Antuna Vujića i potpora izdavanju knjiga i otkup knjiga MK od nakladnika za potrebe narodnih knjižnica drastično su porasli, po prvi puta ta su izdvajanja zajedno premašila 20 milijuna kuna, da bi se taj iznos u 2001. i 2002. godini ustalio na cca 30 milijuna kuna.
Pri tome, kada se govori o otkupu knjiga, treba biti svjestan da je on zapravo manje direktna potpora nakladništvu a više kontrolna mjera i dodatna potpora knjižnicama za nabavu knjižne građe kojom se kontrolira i postiže da u knjižnicama završe tzv. društveno vrijedne knjige, umjesto da knjižnice pod pritiskom svojih korisnika u prevelikoj mjeri nabavljaju najviše tražene, mahom komecijalne naslove. Iako sredstva MK završavaju direktno na računu nakladnika, ministarstvo je tu ipak u prvom redu posrednik između nakladnika i knjižnica, koje bi u nekim sređenijim okolnostima trebalo i samo moći prepoznavati i kupovati vrijedne naslove.
No, koliko god nam iz današnje perspektive te brojke izazivaju sjetu za "boljim vremenima“, nije baš svima u tzv. lancu knjige za Vujićeva ministarstva bilo tako bajno. Jer, tada je na žalost udareni zacementiran obrazac nedovoljno promišljenog tj. nejednakomjernog ulaganja u razvoj hrvatske knjige, budući da sve karike u lancu nisu niti izbliza bile prepoznate kao podjednako važne. Iako je npr. Strategija kulturnog razvitka s početka 2000-ih apostrofirala kao podjedanko važne i pisce i knjižare, u praksi su obje ove karike lanca knjige izvlačile kraći kraj, i to je godinama bilo tako.
Veliki je problem Vujićeve "strategije“ bio u tome što iako je prepoznala neophodnost da se knjižnom sektoru snažnije pomogne, s druge strane nije podjednako uvažila poziciju i potrebe svih važnih segmenata za tržište knjige, pa je tako izvan fokusa ostao i položaj autora i položaj knjižara. Jer, trebalo se predvidjeti da razina organiziranja autora nije na potrebnoj razini da se izbore za korektan tretman kod svih nakladničkih kuća.
Prava autora tek su krajem 2000-ih ipak došla na red, a posebno su se aktualizirala 2011. inicijativom "Pravo na profesiju“. Ta je inicijativa neosporno bila utemeljena u nezavidnoj situaciji u kojoj su se nalazili brojni hrvatski autori, no imala je i određeni balast u nepotrebnom vaganju važnosti pojedinih dionika lanca u njihovom međusobnom odnosu, previđajući da npr. loš položaj knjižarstva jednako tako sve više slabi i položaj pisaca.
Knjižarstvo i danas praktično ne uživa nikakvu značajniju podršku, što se sve više i više pokazuje kao ozbiljna strateška pogreška koju domino efektom osjećaju i manji i srednji nakladnici, baš kao i autori. Jer upravo je današnje hrvatsko nakladničko knjižarstvo, ali sada zbog razloga sasvim drugačijih nego prije godina krize, jedan od glavnih generatora krize (iako ne i jedini!) i kočničar oporavka hrvatske knjige.
UTJECAJI TRŽIŠTA
Promjena vlasti 2003. godine i prvi mandat ministra kulture Bože Biškupića polučio je i prve veće prijepore na relaciji Ministarstvo kulture – nakladnici. Iako su povodi za to bili u prvom redu smanjivanje subvencija nakladništvu, tadašnja snažna ideološka podijeljenost ne malog broja hrvatskih nakladnika jednako tako nije išla u prilog sređivanju situacije na hrvatskom tržištu knjiga, pa se događalo da je Zajednica nakladnika i knjižara nalikovala i funkcionirala po sličnim podjelama koje su se npr. mogle vidjeti u Hrvatskom saboru, što je onemogućavalo da se vrši jedinstven pritisak knjižne branše na državnu administraciju.
Ministru Biškupiću, to će se kasnije pokazati, odmogao je u to vrijeme svjetski fenomen "knjiga uz novine“ koji je iz temelja protresao tek donekle oporavljeno hrvatsko tržište knjiga. Na žalost, u konceptu "knjiga uz novine“ ministar Biškupić je uglavnom vidio samo jednu stranu medalje (jeftina knjiga, ogromne naklade, široka dostupnost knjige, povećan medijski interes za knjigu) ne predviđajući nadolazeće loše posljedice.
Jer, bilo je prerano za prepuštanje knjige u prevelikoj mjeri (samo)regulaciji tržišta, u trenutku kada se situacija u knjižnom sektoru još uvijek nije u dovoljnoj mjeri stabilizirala, u društvu u kojem je krilatica "zemlja znanja“ nerijetko bila u suprotnosti sa stvarnim odnosom tog istog društva prema kulturi i obrazovanju.
To se posebno odrazilo na drastično smanjenje prodaje kroz knjižarsku mrežu, i zapravo je do kraja je zacementiralo sliku hrvatske knjižarske mreže s apsolutnom dominacijom knjižarskih lanaca pet najvećih hrvatskih nakladnika: Školske knjige, Mozaika knjiga, Profila, Algoritma i V.B.Z.-a (kojima se tek kasnije pridružio i lanac multimedijalnih knjižara Tisak medije) koji su se ipak uspijevali othrvati s poremećajima na tržištu koje je izazvala knjiga uz novine.
Međutim, iako se ministru Biškupiću ubrzo počelo javno i žestoko spočitavati smanjivanje sredstava za knjigu u odnosu na ljestvicu koju je prethodno visoko podignulo Vujićevo ministarstvo, ta su izdvajanja još uvijek, iako manja, bila značajna potpora hrvatskoj knjizi, u prvom redu nakladništvu, u prosjeku se u periodu 2004.-2007. izdvajalo 25 milijuna kuna za potporu izdavanju novih knjiga i otkup istih.
Na žalost, urušavanje tog sustava relativno visokih potpora nastavilo se i u drugom mandatu ministra Biškupića, kada je cca 20,6 milijuna za potporu i otkup iz 2008. završilo padom na 18,6 milijuna u 2011. godini. Usprkos rastu ukupnog državnog proračuna, tada se već počeo događati i pad udjela proračuna Ministarstva kulture u državnom proračunu, tako da je on s 0,92% u 2008. pao na mizernih 0,49% u 2014.
S druge strane, ministra Biškupića karakterizirao je i određeni pragmatizam, djelomična otvorenost prema idejama iz same knjižne branše, pogotovo ukoliko bi branša sama osmislila rješenja koje bi ministarstvo kasnije "supotpisalo“. Tako se dogodilo da se Hrvatska kao jedina zemlja u regiji 2008. godine kroz Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige približila uređenijim mahom europskim tržištima knjige koje podržavaju model tzv. fiksne cijene knjige kojom se čuva raznolikost knjižnog tržišta, onemogućuje nelojalna konkurencija kroz borbu cijenama knjiga (gdje su veliki igrači uvijek u prednosti), a isto tako se napokon makar i na simboličan način u sustav potpora hrvatskoj knjizi "ugurale“ knjižare, kroz novopokrenuti program potpora programima (promocijama, tribinama…) u knjižarama.
Pokrenute su i prve potpore piscima (iako ih je u svojim strateškim dokumentima imao naznačene i Antun Vujić ali ih njegovo ministarstvo nije do kraja i realiziralo), i u tom trenutku se činilo da je napokon krenulo intenzivnije reguliranje hrvatskog tržišta knjiga, te da su ove mjere tek početak, prethodnica mogućem Zakonu o knjizi… na žalost, na njima se i stalo.
Na žalost, "otvaranje“ nove kalendarske 2015. godine u stavci za potporu izdavanju knjiga još je dramatičnije, jer je za tu namjenu izdvojeno samo 4,23 milijuna kuna, i po prvi put je npr. potpora izdavanju časopisa premašila iznos potpore izdavanju knjiga!
Knjiga u fokusu
SITUACIJA DANAS (2014. – 2015.)
No, gdje smo danas, točnije kakva je bila bilanca u 2014. godini, kakvi su nam još uvijek djelomični podaci za 2015., kako se nosi hrvatska knjiga u vremenu kada i oni koji pamte tvrde da je riječ o najvećoj krizi hrvatske knjige od 90-ih pa do danas, o kojoj uza sve otegotne globalne uzroke krize ipak ponajviše samoj ovisi kako će i u kolikoj mjeri zaštititi hrvatsku knjigu?
Paradoksalno, u trenutku kada bi bilo logično očekivati da resorno Ministarstvo kulture, iako sa smanjenim ukupnim budžetom, čim više pomogne hrvatsku knjigu, u 2014. godini dogodio se pravi debakl, a štošta će trebati promijeniti u 2015. da se ublaži ništa bolje "otvaranje" godine. Ako usporedimo samo brojke na razini izdvajanja za potporu izdavanju knjiga i otkup istih, za njih je 2014. izdvojeno 11,9 milijuna kuna (čak 34% manje nego li u 2013. godini), što je najlošiji skor još od davne 1997. godine kada je izdvojeno 10,4 milijuna kuna za ove dvije stavke.
Čak i ako tome pribrojimo iznos od 8,8 milijuna kuna koje je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta osiguralo za potporu izdavanju znanstvene knjige u 2014., ukupan zbroj za hrvatsku knjigu po ove dvije stavke (potpore, otkup) iznosi 20,7 milijuna kuna, što je pad od 25% u odnosu na 2013.
Na žalost, "otvaranje“ nove kalendarske 2015. godine u stavci za potporu izdavanju knjiga još je dramatičnije, jer je za tu namjenu izdvojeno samo 4,23 milijuna kuna, i po prvi put je npr. potpora izdavanju časopisa premašila iznos potpore izdavanju knjiga!
Situaciju ne popravljaju niti sredstva koja su knjižnice 2014. dobile za samostalnu kupovinu knjižne građe, jer je i ta potpora pala na 16,8 milijuna kuna (u 2013. iznosila je 17,6 milijuna), a daljnji pad, iako ne drastičan, ponavlja se i 2015. kada su knjižnice dobile 16,44 milijuna kuna.
Na žalost, završnim rebalansom državnog proračuna u studenom 2014. na poziciji "Književno izdavaštvo" skinuto je 3,5 milijuna kuna, iako je tim istim rebalansom Ministarstvo kulture na svojem je kontu zabilježilo "povišicu" od 23 milijuna kuna, no taj se višak raspodijelio na neke druge proračunske pozicije.
Potrebno je upozoriti i na negativne projekcije državnog proračuna za godinu 2016. i 2017. na poziciji "Književno izdavaštvo“ jer bez obzira što bilo tko tvrdio o projekcijama proračuna (da su podložne promjenama i rebalansima i sl.) radi se o službenom dokumentu kojeg je predložila Vlada RH a izglasao Hrvatski Sabor, i prema iskazanim projekcijama hrvatskoj knjizi ozbiljno prijeti povratak na brojke iz 90-ih (u smislu potpora knjižnom izdavaštvu).
Ipak, bilo bi nekorektno prešutjeti da se napokon naziru i neki konkretniji potezi (za javnu raspravu priređena je Nacionalna strategija poticanja čitanja, obećane su kreditne linije HBOR-a za nakladnike i knjižare), no pitanje je hoće li te mjere rezultirati nečim konkretnim i hoće li se uopće dogoditi na vrijeme, tj. prije početka ljeta, prije nego li se sustav na jesen krene još više urušavati. Važno je napomenuti da su obje spomenute mjere proizašle nakon prethodno osmišljenih inicijativa i lobiranja iz knjižnih sektora (što i jest poželjan način djelovanja), problem je što se čekanjem da se inicijative operacionaliziraju nepotrebno izgubilo godinu-dvije dana.
Vrlo je izvjesno da nas u idućim mjesecima očekuje zatvaranje još nekih knjižara, kako manjih tako i onih (naj)većih, među kojima se sve češće spominje i APM-ov (ex Profil) Megastore u Bogovićevoj ulici u Zagrebu. A to je već znak da je vrag odnio šalu, i da nam prijeti domino efekt koji bi mogao cjelokupnu branšu vratiti u sada već tamo neke davne 90-te.
POGREŠNE PERCEPCIJE I INTERPRETACIJE
Iako je nepobitno da je u prvoj polovici 2000-ih hrvatsko knjižno nakladništvo nesrazmjerno u odnosu na ostale dionike lanca knjige bilo solidno subvencionirano, što je i dovelo do uzleta u broju novoobjavljenih naslova i otvaranja knjižara neophodnih da se kroz njih ti naslovi prodaju, i dalje se kako u medijima tako i u samoj struci potpuno pogrešno, a nerijetko i vrlo paušalno i bez valjanih argumenata, pokušava prikazati jest da je hrvatsko nakladništvo visoko subvencionirano i praktično "zaštićeno“ od tržišta. U takvim ocjenama su često prednjačili pojedini pisci koji opravdano frustrirani evidentnim problemima koje imaju s pojedinim (najčešće neimenovanim!) nakladnicima svoju frustraciju generalizirajući problem olako prebacuju na sve nakladnike, uopće ne promišljajući elementarnu računicu koja danas stoji iza proizvodnje knjige u Hrvatskoj.
Jer dokle god će i oni koji bi po logici svoga posla trebali biti "upućeniji“ u probleme hrvatske knjige smatrati da se proizvodna kalkulacija knjige sastoji od dvije-tri stavke (honorar piscu/prevoditelju i trošak tiska) koje onda pokrivaju subvencija i otkup, tada mi zapravo svjedočimo dijalogu gluhih, i ukopavamo se u svojim rovovima bez ikakve perspektive da iz istih izađemo.
Pogleda li se prosječni iznos iznos potpore po knjizi posljednjih nekoliko godina
2007. = cca 9,989 kuna (za 747 naslova)
2011. = cca 12,747 kuna (za 542 naslova)
2012. = cca 12,848 kuna (za 552 naslova)
2013. = cca 11,638 kuna (za 542 naslova)
2014. = cca 8,885 kuna (za 569 naslova)
2015. = cca 9,314 kuna (za 455 naslova) ** podaci korigirani u 1/2016
2016. = cca 10,573 kuna (za 537 naslova) ** preliminirani podaci u 5/2016
vidljivo je da da se upravo u periodu kada hrvatsko nakladništvo suočeno s najsnažnijim naletom krize dogodio i najdrastičniji pad potpore. Kako brojke pokazuju da tome nije prvenstveni razlog manji broj kvalitetnih prijavljenih knjiga (iako je i taj broj u padu) već naprosto manji iznos novca osiguranog za tu namjenu. Događa se paradoks da upravo u vrijeme kada bi izdavaštvu trebalo najviše pomoći da se ta pomoć smanjuje, kao i da se npr. nedovoljno balansira unutar osiguranih ukupnih sredstava za knjigu (omjer potpora – otkup).
Nitko ne tvrdi da bi svaka objavljena knjiga trebala dobiti potporu (i obično se ne radi o više od njih cca 25-30 % knjiga namijenjenih tržištu), niti da bi Ministarstvo kulture mimo autonomne nabavne politike knjižnica trebalo i dodatno otkupiti svaku knjigu, no tim je više iritantno slušati o nekoj (pre)visokoj razini državnog subvencioniranja hrvatskog izdavaštva.
Na žalost, u okolnostima nedovoljno kontinuirane kvalitetne komunikacije sama knjižne branše i nadležnih državnih instanci, pa čak i komunikacijskih praksi koje su već odavno trebale početi kvalitetnije funkcionirati (npr. između predstavnika nakladnika i knjižara i Vijeća za knjigu (puni naziv: Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost) pri Ministarstvu kulture), kroz koju bi se brusili i razjašnjavali kriteriji prema kojima Vijeće prosuđuje i predlaže prijevljene programe na godišnjim natječajima za Javne potrebe u kulturi RH, sve su češći prijepori koji prate postojeće kriterije i modele raspodjele javnih subvencija hrvatskoj knjizi.
Ukoliko se zna što se sve posljednjih godina događalo i sa znanstvenom knjigom, ili koliko se državnog novca (kao i od lokalne samouprave) utroši samo na Hrvatsko narodno kazalište, tada su prigovori o prevelikom tetošenju hrvatske knjige naprosto smiješni, čak i groteskni.
KADA MISLI VRLUDAJU
Oni koji su u Hrvatskoj na pozicijama moći ili na pozicijama s kojima bi se barem moglo pokušati utjecati na one koji odlučuju (Vlada, Sabor, resorna ministarstva, agencije…) nikako da shvate da knjižni eko-sustav funkcionira po sistemu spojenih posuda, i da uzimanje iz jedne ladice da bi se prebacilo u drugu, ili nesrazmjerno pomaganje jednih a drugih ne, uz sveukupno manje sredstava, samo dodatno urušava ionako slabu poziciju hrvatske knjige u hrvatskom društvu.
Parcijalne mjere kojima se osigurava kakva-takva pomoć autorima (pomoć koju treba pozdraviti, ali ne bilo kakvu!) a da se istovremeno smanjuje pomoć onima koji će njihove knjige (sada već možda!) objaviti, ili uopće ne razmišljati o onima koji bi te knjige danas-sutra trebali prodavati (sadašnji i neki budući nedostajući knjižarski sektor) hrvatsku knjigu sve brže vraća na pozicije iz sredine 90-ih, kada se u Hrvatskoj objavljivalo cca 1500 novih naslova knjiga za tržište (uključujući i knjižnice).
Dobra je ilustracija nedostatka koordinacije i vizije činjenica da su sredstva potpore namijenjena programima u knjižarama skresana na cca 115 tisuća kuna, iako većina tih novaca ne ostaje na računima knjižara već ga one moraju transferirati na računa autora koji gostuju na tim programima u knjižarama. Tu jednostavnu logiku funkcioniranja ovog tipa potpore na žalost ne razumiju ni u društvima pisaca, jer u suprotnom bi se oni prvi pobunili protiv sve evidentnijeg odumiranja ovog ne tako lako izborenog modela potpore.
Neshvatljivo je da pisci nisu u stanju širiti područje svoje borbe i na one programe i mjere koje su zapravi dio onog neophodnog networkinga iz kojeg bi oni (barem neki od njih) mogli prihodovati dodatne honorare. Jer, kroz postojeću mjeru potpore programima u knjižarama upravo bi na računima autora koji na njima gostuju ili ih uređuju trebalo završiti cca 75% tih sredstava.
Dakle, riječ je o jednom sveopćem vrludanju unutar višedecenijske nepostojeće politike prema hrvatskoj knjizi, što se ne može pripisati kao grijeh samo sadašnjem Ministarstvu kulture (riječ je o "politici kontinuiteta“), ali se ministrici Andrei Zlatar Violić može zamjeriti nespremnost da iskoristi podstrek i želju za suradnjom koji su joj od samog početka njezinog mandata dolazili iz knjižnog sektora, kako od strane udruge Knjižni blok (npr. od UNESCO-a potpomognut projekt koji je rezultirao programatskom publikacijom "Knjiga u fokusu“) tako i od strane napokon probuđene Zajednice nakladnika i knjižara i njezinih specijaliziranih podgrupacija.
Umjesto da se na vrijeme krenulo u reforme knjižnog sustava, ili barem u kvalitetnije komuniciranje sa strukom oko mogućih modela reforme, knjiga u prve dvije i pol godine mandata novog ministarstva nije niti izbliza imala tretman kakav se pridavao npr. kadrovsko-upravljačkim problemima u kazališnom sektoru (npr. slučaj HNK i ostali).
Kako se kalio hrvatski nakladnik
(PRED)IZBORNE GODINE
Ako se pak netko možda nada da da bi hrvatska knjiga mogla u 2015. profitirati zbog parlamentarnih izbora, ne bi li se i na taj način pokušalo pridobiti glasove onih kulturi i knjizi sklonih birača, dosadašnje iskustvo nam govori da na to ne treba previše računati. To naime pokazuje i primjer kako su se kretale brojke u tzv. "uparenim“ predizbornim i izbornim godinama (prva godina u paru je ona koja prethodi godini koja je izborna), i kada su jedino u izbornoj 2007. godini za potpore i otkup izdvojena čak 3 milijuna više nego u 2006. godini koja je prethodila izborima.
U svim ostalim slučajevima knjiga & kultura nisu bile od važnosti, pa je vjerojatnije i da se ta "povišica“ koja se dogodila 2007. bila – slučajnost. A kriza u knjižnom sektoru je na žalost prevelika da bi njegova sudbina mogla ovisiti o slučajnosti, i nju je moguće početi rješavati samo uz jasnu društvenu politiku prema knjizi, u kojoj će onda svi koji participiraju u slagalici koju zovemo "hrvatska knjiga“ funkcionirati kao dio jednog
osmišljenog mozaika koji niti najmanje neće ovisiti o eventualnim promjenama vlasti, promjenama ministara i pratećih im ekipa.
U slučaju da se to ne dogodi u najskorije vrijeme, hrvatska knjiga će se zakopati na pozicijama sličnim onima iz 1990-ih, od kojih se uz velika odricanja praktično svih u knjižnom sektoru mukotrpno pokušavala udaljiti.
POST SCRIPTUM
Nedostaju vam odgovori, konkretna ponuđena rješenja? Bilo bi pretenciozno pokušavati ih sumirati u nekoliko rečenica, posebno zbog toga što je dobar dio prijedloga mogućih modela prevladavanja krize odavno već napisan, urudžbiran, pa i objavljen u formatu knjige od preko stotinu stranica. Da, mislim na "Knjigu u fokusu" zbog koje su nas mnogi hvalili, tapšali, citirali, naslikavali se uz nas... i napravili gotovo ništa. A mogli su.
Kao što smo i mi bili spremni pomoći u tome... i još uvijek smo.
Knjiga u fokusu : Potpora kreativnoj industriji - stručna analiza i preporuke za uređenje tržišta knjiga i širenje kulture čitanja u RH
- Knjižni blok - Inicijativa za knjigu 02/2013.
- 122 str., meki uvez
- ISBN 9789535751403
Knjiga donosi procjene postojećeg stanja u nakladništvu i knjižarstvu s ekonomskog, pravnog i socijalnog aspekta, te pruža pregled situacije u branši; identificira specifične prepreke i mogućnosti nakladništva i knjižarstva kao kreativne industrije; donosi preporuke za tijela državne i lokalne vlasti, kao i za sve dionike tzv. lanca knjige, u svrhu pokretanja novih projekata, afirmativnih akcija i dr.