Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Anda Bukvić Pažin • 20.12.2019.

Antoaneta Klobučar i Korina Hunjak: Čarobni zeleni kišobran

Kišobran ne volim. Nikad ga nema kad ga trebaš, a kad god ga ponesem, nikad ne pada kiša. Ali superherojski kapacitet kišobrana poštujem, kao i čarobnu sposobnost da, recimo, poleti, odleti pa sleti u neku priču. Kišobranski narativni potencijal u različitim su žanrovima iskoristili Johnny ŠtulićRobert StevensonFred Astaire i Charlie Chaplin. I sama riječ je lijepa, pljusne pa stane. Kišo-bran. Za razliku od lumbrele, koja niti pljusne niti stane, već samo poleti visoko, i onda gleda odozgora.

Taj priručni predmet kojim se štiti od kiše za mene je, dakle, ponajprije estetski i filozofski objekt, a takve spazim brzo. Izvučem ih zatvorenih očiju iz pune kutije, kao što sam i ovu slikovnicu – lagala bih kad bih vam rekla da me privukla njezina šarena naslovnica. Inače vas šarenilo ili magično privuče, ili odbije zasvagda: pitanje je trenutka, osjećaja, a donekle i znanja i iskustva. Pa zato pišem, da vam ova šarena pilula ne bi promakla – ako ste u fazi da od šarenila bježite. A šarena se pilula zove Čarobni zeleni kišobran (Sipar, 2018)

SLIKOVNICA U NASTAVI LIKOVNE KULTURE

Ilustracija: Korina Hunjak

U potrazi za teorijskom literaturom koja se više fokusira na vizualni nego na verbalni aspekt slikovnice, nedavno sam naletjela na knjižicu koja me oduševila. U tankom svesku naslova Looking at Pictures in Picturebooks – za koji je nepovratna šteta što nije objavljen u boji – likovna kritičarka i profesorica Jane Doonan objašnjava teorijski, i još puno više praktično zašto su slikovnice neophodne za estetski razvoj i djece i odraslih. Osim onima koje zanima teorijski i umjetnički potencijal slikovničke forme, ovu bih knjigu preporučila svim likovnim pedagozima te nastavnicima i profesorima likovnoga. Puna je fenomenalnih uvida koji vam, jedan za drugim, pale aha-lampice u glavi, a istovremeno nudi i konkretne i primjenjive metode podučavanja.

Osim što uvodi pojam pomnog gledanja, analoga pomnom čitanju, Jane Doonan inzistira na tome da nije čitanje jedini proces koji nas angažira kognitivno i emocionalno: isti učinak ima i aktivno gledanje, pomno promatranje slika i ilustracija. Kao ni samo čitanje, ni aktivno i svrhovito promatranje nije nam urođeno, već nas njemu netko treba podučiti. Najbolje uz pomoć slikovnica!

Ilustracija: Korina Hunjak

Prema onomu što je mene Jane Doonan podučila, slikovnicu treba najprije uzeti, odmaknuti od sebe i promotriti joj vanjštinu. Jer ona nije samo ukoričeni skup slika i riječi, već i predmet. Među prvim pitanjima koje postavljamo su: koje je veličine, i kakav joj je format? Veličina nije presudna, ali svakako je relevantna. Često nije do kraja promišljena, i prečesto proizlazi iz budžeta, ali treba znati da utječe na našu recepciju knjige. Veliki formati tako pozivaju na dijeljenje i zajedničko čitanje, dok manji sugeriraju individualni susret. Ako je slikovnica iznimno mala ili iznimno velika, to možda odašilje poruku da je po nečemu posebna. Čarobni zeleni kišobran Antoanete Klobučar i Korine Hunjak ne privlači pažnju niti šalje neku posebnu poruku svojom veličinom: ta je slikovnica taman za individualno čitanje, ali ni dijeljenje ne odbija. 

Kad govorimo o formatima, postoje vodoravni, okomiti i četvrtasti – i sva tri su mnogo više od pukog vanjskog oblika knjige. Formati bi već trebali signalizirati što se u knjizi događa, i na čemu joj je fokus. Vodoravni ili polegnuti format prigodan je za opis putovanja (stvarnog ili metaforičkog), i ostavlja više prostora za pozadinu i scenografiju. Okomiti ili portretni format fokusira pažnju na razvoj likova, i daje prostor za pokazivanje osjećaja. Čarobni zeleni kišobran objavljen je u četvrtastom formatu, pogodnome za nizove ilustracija koji sadrže puno predmeta i detalja. To, međutim, ne znači da se u četvrtastoj slikovnici ne mogu pokazati i specifičnosti ostalih formata – i te kako mogu, samo treba posegnuti za drukčijim stilskim i tehničkim sredstvima.

Ilustracija: Korina Hunjak

Kad smo obradili slikovnicu kao predmet u prostoru, možemo dalje. Priča se nastavlja na naslovnici, jer ona uvodi u čitanje – skupa s predlistom, zalistom i tzv. unutarnjom naslovnicom. Na naslovnici je glavni junak: kišobran, veliki, zeleni – ne vidi se odmah da je čarobni – ali i jedna šarena duga, jedino što moj sin priznaje kao temu crteža (i to već mjesecima). Naslov je ručno ispisan, kao i imena autorica. Predlist i zalist podsjećaju na tapetu od oblaka: paleta hladnih boja prelila se s korica, a nasmiješeni oblaci sugeriraju da kiša može pobuditi i sretne i prpošne osjećaje. I postrojili su se da nam pokažu kako. 

Na poleđini je sažetak ispisan živahnim, dinamičnim fontom, kojim su napisane čak i tehničke informacije oko barkoda. Ilustratorica zna da je slikovnica umjetnički predmet i da sve na njoj treba biti osmišljeno: tip i dizajn slova nisu izabrani nasumično, već promišljeno dočaravaju temu i raspoloženje.

Najveća čarolija ove slikovnice nije ipak u naslovnom kišobranu, već u pomno raspoređenim detaljima. Možete je čitati (i gledati!) danima, i uvijek ćete otkriti nešto novo. U samome tekstu, pa u ilustraciji, pa u njihovu suodnosu, pa u tekstu koji je sastavni dio ilustracija. Zvuči kao kaos, ali nije: poučno je i zabavno iskustvo.

ZAKON(I) PRIPOVIJEDANJA

Ilustracija: Korina Hunjak

Glavni junak je u naslovu – već spomenuti opjevani superherojski artikl, čaroban po tome što izaziva pozitivne osjećaje gdje god se zatekne. Onomu tko ga uzme, uljepša dan – ne samo da brani od kiše, već i od negativnih emocija svih vrsta. Spaja i pomiruje prijatelje, otvara ljude životu, spašava ih u zadnji tren, i općenito ih usrećuje. 

Autorica teksta je Antoaneta Klobučar, doktorica matematike koja iza sebe imam već povelik korpus napisanih slikovnica i priča za djecu prevođenih na japanski i na esperanto. Fascinira me da se netko bavi matematikom preko dana, a piše slikovnice po noći, umišljam da to tako ide. Poznam nekoliko njezinih tekstova, i sve ih krasi jednostavnost i nepretencioznost koja je zapravo dosta oskudna roba na tržištu knjiga za djecu. A primjećujem i da se u slikovničkom svijetu lakše nađe kod ljudi koji pišu, a nisu primarno ili isključivo pisci.

Tako je i u priči o kišobranu: rečenice su kratke, odsječne, jasne i razumljive. Autorica donosi odličan omjer staroga i novoga, presudan za lakši razvoj vokabulara kod djece: jer da se novo lakše usvoji, mora biti dovoljno staroga. Kišobran je fluorescentno zelen, izrađuje ga kišobranar, i bio je čest stanovnik ureda za izgubljene stvari, a ako se smočiš na kiši, ne gine ti prehlada.

Kad se priča pokrene, slijedi ulančanu strukturu: svaki je događaj jasno motiviran onim što mu je prethodilo, i izravno određuje ono što slijedi. Da doktor Vinko nije imao hitnu intervenciju u zračnoj luci i tamo zaboravio kišobran, stjuardesa Marijana – koja je kasnila na posao jer joj je trogodišnji sin bio bolestan, a baki koja ga je trebala preuzeti pobjegao je tramvaj – ne bi ga mogla pronaći i ponijeti da je spasi od grozne engleske klime. A ni kišobran onda ne bi završio u Londonu! Takva je struktura materijalizacija teze mnogih teoretičara slikovnice: djeca uz njihovu pomoć uče o zakonitostima naracije, a da toga nisu ni svjesni. Zeleni kišobran cijelo vrijeme putuje, i kartiranje njegova puta, kretanja po različitim prostorima i okruženjima i s različitim ljudima sjajna je tema za razgovor, i učenje prepričavanja. 

Ilustracija: Korina Hunjak

Osim što ima dimenziju avanture pa djeca napeto iščekuju što će biti dalje, priča nudi puno poučnih tema za neformalni razgovor, ali i za eventualni rad u razredu. Recimo, djeca uče o tome kako nastaju stvari. Da su se nekad izrađivale manualno – i to se lijepo može povezati s važnošću popravljanja, rada rukama, izbjegavanja stvaranja otpada. Ton teksta je činjeničan, komentar usputan – time i dojmljiviji – pa njegova istinitost dulje i jače zvoni:

Nekad su ljudi kišobran, kad bi im se pokvario, nosili na popravak. Danas samo kupe novi, a stari bace u smeće. Šteta, smeća je ionako previše.

Kraj je najbolji kad je poziv na akciju, i ovdje to i jest: uobličen u retoričko pitanje: Samo, zar se plesati na kiši i veseliti se može jedino pod čarobnim zelenim kišobranom?

Pa vi razmislite!

SUPERMARIJASTI TEATAR

Jednostavan i estetski vrijedan te poučan tekst sad stavimo na stranu, jer prava zvijezda ove slikovnice je ilustratorica Korina Hunjak. I to vam je jasno čim slikovnicu otvorite: ona je na puno promišljenih razina ušla u vrlo kompleksan dijalog s tekstom. Osuvremenila ga je i dodala mu multimedijalnu, videoigričastu kvalitetu. Naraciju je raspršila u mekane, crveno omeđene oblačiće s tekstom u fontu Hangyaboly – i tako razlomila strukturu duplerica na puno malih prizora. Ona je zapravo uspjela napraviti strip bez table, slikovničku duplericu koja funkcionira kao strip! 

Ilustracija: Korina Hunjak

Kad gledate njezine radove na okupu, teško je žanrovski, tehnički i stilski reći da je to djelo iste umjetnice. Cijenim takvu vrstu svestranosti jer ju, kao čitateljica i gledateljica, rijetko susretnem. Pravo je osvježenje baciti pogled i ne imati pojma čiji kist stoji iza djela, ali onda malo-pomalo, u tonu i interakciji s tekstom, prepoznati autorski potpis. Taj je princip utjelovljenje ideje o dvije priče, verbalnoj i vizualnoj, koje teku paralelno i nadopunjuju se. Korina Hunjak nastavlja ono što je pokazala da jako dobro umije već u slikovnici Vrtni patuljak (s Nadom Zidar-Bogadi, Sipar, 2017.): konstruira vlastitu priču na temelju teksta, a naracija koju plete svojim ilustracijama prošireni je svemir tekstualne priče. 

Svaka duplerica Čarobnog zelenog kišobrana, nastanjena supermarijastim likovima krumpirastih nosova, mali je teatar postavljen do najsitnijih detalja. Osmijeh na lice pri n-tom čitanju i gledanju navuklo mi je prepoznavanje niza semiotičkih signala: na stranicama koje opisuju ljubavno-cmoljastu scenu odmotava se celuloidna traka, a prizor rođendana odigrava se gdje drugo nego na vrhovima dvaju torti! Korina Hunjak u tekstu Antoanete Klobučar uvijek uspije uhvatiti ono nešto – iskru, riječ, motiv, raspoloženje – i naslikati oko toga svoju priču. 

Osmijeh spoznavanja javio mi se i kad sam u ilustracijama prepoznala humor, koji nije ironijski, ali jest vrlo osoban. Humor postoji i u izvornom tekstu, ali ilustratorica ima svoju vrstu humora koji seže do razine društvenog komentara: kišobranarov prijatelj Jozo nosi ordenje na reveru, sin vozača Kreše koketira s punkom, dok je vrlo moguće da je doktor Vinko rockabilly-fan. A ima i jedan brkati baletan, možda samo for fun, a možda i iz nekih ozbiljnijih razloga.

TEKST, PERSPEKTIVA, BOJA

Humor Čarobnog zelenog kišobrana prelijeva se i na treću razinu, a to je ona u kojoj je ilustratorica na jedinstven zakoračila i u sferu verbalnoga, dopisavši uz slike i vlastiti tekst. Tu progovaraju životinje, prijevozna sredstva, predmeti – u rasponu od maštovito raspisanih (i često izmaštanih) onomatopeja (krk! boing! fuš! spliš! splaš! krep! crk! skvak! znoj! prt! trt! mrt! untz untz!) do uvrnutih popkulturnoreferentnih i dijalektalnih poruka (To te pitan ja! Zakon buraz! Al oli lipe umrele! Parti ol dej, dens ol najt) Djeci je jako zabavno loviti ih po stranicama i odgonetati što to sad znači, i tko to govori?

Ilustracija: Korina Hunjak

Perspektiva likovnog djela je način na koji umjetnik ili umjetnica kontroliraju prostor, kaže Jane Doonan. Rekla bih da Korina Hunjak taj prostor kontrolira i riječima koje dopisuje: male razasute poruke razlamaju duplerice na prizore, i tim prizorima daju kontekst puno širi od same priče, i od ove slikovnice.

Boja je način na koji vidimo, i nadovezuje se na perspektivu, pomažući nam da pročitamo sliku. Teksture su uglavnom od špricanih nanosa hladnih boja koje podsjećaju na maglicu, sitnu kišicu možda. Boja je i nerazdruživo povezana s raspoloženjem. Hladne boje prevladavaju jer je kišno, ali ipak na svakoj duplerici postoje maleni centri koji griju: kao suncokreti, žuta bakina majica, pilići, zvijezde, glasna truba.

Čarobni zeleni kišobran može se čitati namjenski, kroz puno edukativnih prizmi, ali može se čitati i kao čista avantura, napetica, priča koju želimo što prije progutati da vidimo što je dalje bilo. U gutanju teksta samo je jedan potencijalni problem: izgubit ćemo slike, koje traže vrijeme, jer pomno gledanje ne može se požurivati. Ali sreća je da se slikovnici, zbog njezine predmetnosti, uvijek možete bez problema vraćati. I ne samo da možete, nego morate.

I na kraju, moram dodati još nešto. Ne znam gdje se točno nalazi nakladnička kuća Sipar niti kako izgleda iznutra, ali izvana je zamišljam kao parobrodsku škrinju s početka prošlog stoljeća u kojoj je moja prateta dovezla stvari kad se iz Amerike vratila u Jugoslaviju (a ja je pod plaštem noći evakuirala s bakina tavana i transportirala još 500 km sjevernije u svoju radnu sobu). U mojoj se škrinji iskrzanog tapecirunga nalaze neuzbudljivi, uglavnom odjevni artikli, a u Siparovoj škrinji – zasigurno besprijekorno kaširanih unutrašnjih stjenki – nalaze se slikovnice: tvrdo uvezane, začudno ispisane, i nekonvencionalno oslikane. Lako za djecu, darujte sebi to iskustvo. Ne mora čak biti ni Božić.

Antoaneta Klobučar

Čarobni zeleni kišobran

  • Sipar 10/2018.
  • 32 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789538039256
  • Cijena 120.00 kn

Ovo je zanimljiva priča o lutajućem čarobnom kišobranu koji svoje trenutačne – same, tužne, žalosne, nezadovoljne, namrgođene – vlasnike spašava od kiše, ali još više – od nezadovoljstva, nesreće, tuge. Čini ih radosnima, pa plešu i skaču od sreće i veselja. Kišobran pomiri prijatelje koji su bili posvađeni, kišobranara i majstora Jozu, pomaže liječniku, a stjuardesu spašava od londonske kiše.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –