Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: I.P. - MV • 25.02.2021.

Finalisti 2. Nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu

U konkurenciji za drugu Nagradu Ivan Goran Kovačić našle su se knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2018. do 31. listopada 2020. godine.

Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar imao je težak zadatak između stotinjak pristiglih naslova iz dvogodišnje hrvatske pjesničke produkcije izabrati pet finalista (abecednim redom):

Alen Brlek: Sang (HDP, Zagreb, 2019.)
Stipe Grgas: Zablaće (Meandarmedia, Zagreb, 2019.)
Marijana Radmilović: Putovanje oko tijela (Meandarmedia, Zagreb, 2019.)
Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, Zagreb, 2020.)
Nada Topić: Stope u snijegu (Meandarmedia, Zagreb, 2019.)

Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku knjigu tiskanu u dvogodišnjem razdoblju, čije su prvo izdanje objavili nakladnici registrirani u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Dodjeljuje se od 2019. godine, u okviru manifestacije Goranovo proljeće, naizmjenično s nagradom Goranov vijenac za izniman doprinos hrvatskoj poeziji. Sastoji se od novčanog dijela u iznosu od 10 000 kn, plakete te skulpture, rada akademskog kipara Igora Rufa

Prva dobitnica nagrade Ivan Goran Kovačić bila je Martina Vidaić za knjigu Mehanika peluda, a novi će laureat ili laureatkinja biti proglašen/a 15. ožujka, uoči početka Goranovog proljeća. S velikom se tugom odbor Goranovog proljeća prošle godine neočekivano moralo oprostiti od predsjednika žirija, šjora Tonka Maroevića, kojem ostaju dužni i zahvalni, stoji u priopćenju.

Obrazloženje žirija:

Sang Alena Brleka knjiga je koja svjedoči o mogućnosti pjevanja o svijetu i svetome, bez da se zapadne u praznu brbljavost; dapače, da se sa što manje jezičnoga materijala i figura uspije precizno izreći ono kao krv (sang) tiho, neizrecivo. Pritom Brlekova usamljena i rijetko hrabra pjesnička pustolovina podsjeća na „free solo” alpiniste, koji se s lakoćom uspinju po liticama ravnim kao zrcalo bez klinova, užadi i ljudske asistencije. Ipak, kroz cijelu je zbirku kao čarobni klin zabijana i ritualno ponavljana ona primordijalna riječ rekao. Izgovaranje mu je, kao gipkom, britkom misliocu i svećeniku poezije, dovoljno da izrečeno postane, bude, i ostane.

Stipe Grgas u akademskoj je zajednici poznat kao proučavatelj američke i irske književnosti, autor koji je temi prostora posvetio brojne stručne radove. Zablaće je pjesnički iskorak teoretičara u poetsku kartografiju vlastitog rodnog mjesta. Grgas se u ovoj iznimnoj knjizi predstavlja kao ljetopisac kolektivne i osobne povijesti, povijesti muke i siromaštva, emigracije i ratnog nasilja; on je kroničar jednog potisnutog Jadrana i njegove „poetike bestijalnosti“. Svedenim stihovima i proznim tonom u Zablaću progovara glas koji posreduje mnoštvo poniklo iz jedne sitne točke na geografskoj karti – snaga je ove poezije u tome što pokazuje da je u toj jednoj točki zapravo sadržan čitav svemir.

Jezik i tijelo izazovna su teme knjige pjesama Marijane Radmilović Putovanje oko tijela, organizirane vrlo narativno i vođene impulsom traženja onoga što je bilo živo i što iz, ne uvijek dohvatljivih razloga, uzmiče pred osjećanjem propadanja, propasti intimnog i zajedničkog prostora i vremena. Potpuna prisutnost i svijest o upisivanju značenja oko tijela, one koja putuje i govori, koja se upisuje u tekst, stvara složenu, koncentričnu i subjektivnu mrežu prizora, stanja, uvida, uvlači čitatelja u nesigurna područja pamćenja i sna. Posredovanje i upotreba mnogih glasova, čarolija i bajkovitost, egzistencijalna gotovost, gubitak i beskorisnost, samo su neka od mogućih dionica putovanja, trošenja tijela, osjećanja nerazumnosti i kraja. Lirsko i narativno nude se u pozivanju i osluškivanju „bijele jeke tijela“ na neočekivanim mjestima, „iza razuma i jezika“, što znači da ste kao čitatelj nadomak drugog tijela, nadomak drugog glasa, koji vas prisvaja i čiji postajete sugovornik, saveznik.

Od svojih pjesničkih početaka Evelina Rudan poetski se jednako uvjerljivo izražava na standardu i na dijalektu. Smiljko i ja si mahnemo zbirka je koja iznova pokazuje da Rudan kao malo tko u našoj poeziji čakavici zna udahnuti lakoću i živahnost. U njezinim stihovima razgovorna ležernost prepliće se s maštovitošću, sadašnjost se pretače u prošlost, a istarske livade pomaljaju se tik iza zagrebačkog Filozofskog fakulteta – dovoljno je samo mahnuti rukom. Ovo je knjiga koja zrači toplinom i blagom sjetom, intelektualnom radoznalošću i zaigranošću, u kojoj naracija živi u lirskome ritmu i obratima perspektiva. Ova će vas knjiga nasmijati, očarati i ganuti – što polazi za rukom samo rijetkima.

Knjiga pjesama Nade Topić Stope u snijegu ističe se originalnim pristupom po mnogočemu zahtjevnoj lirskoj građi. Posrijedi je organizirana – po blizini središtu temeljne priče – polifonija ispovijesti, monologa bića i pojava: od pahulje, jelena, oblaka, žarulje, strašila do cipele, šume, šala, ormara. Nada Topić uspijeva razvijati temu, kroz okvire svog koncepta stilski dosljedno, iz pjesme u pjesmu, sa zavidnom razinom jezične kontrole i mjere. Svaka je pjesma zasebna vrsta bjeline, komadić pomno slaganog lirskog mozaika, dio živog, govorećeg organizma što niče u svim pravcima iz šturog izvještaja o snježnoj tragediji iz starih novina.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –