Marta Novaković: Dno neba

"Dno neba" jedna je od dvije prvonagrađene priče natječaja “Ja sam pisac 2018.”

Nije vidio drugo ljudsko biće već trinaest dana. Nove su zalihe namirnica kasnile i sve što je ostalo u kuhinjskom ormariću bile su dvije kutije tvrdih krekera, konzerva graha i nešto crne kave koju je posljednja tri jutra iznova strugao s dna limenke. Sjedeći u svojoj izlizanoj smeđoj kabanici, starac je šutke promatrao obzor, opijen mirisom iz šalice koja mu je lako mogla biti posljednja. Valovi su se muklo lomili i propinjali pod nebom od granita. Bilo je napeto poput strune, kao da će u svakom trenutku prsnuti i izliti oblake među kreste od bijele pjene. Oluja je ključala tamo gdje se nebo sudaralo s morem, i starac je znao da uzalud čezne za brodovima. Zašto bi itko isplovio po nevremenu da nahrani starog svjetioničara, toliko daleko od svijeta da bi mogao biti i duh? Starac je znao da uzalud čezne, ali to ga nije spriječilo da među valovima traži jarbole.

Odložio je šalicu i ustao. Tišina u malenoj kući uz svjetionik bila je sveprisutna, glomazna, spremna satrti sve što joj se nađe na putu. Starac se osjećao još više šuplje nego inače; praznina u želucu i u prsima odjekivala je od odsustva zvukova. Znao je da samoća nije uzrok tome, jer na otoku on nikad nije bio istinski sam. Čak ni nakon što je pokopao Sofiju onog hladnog, mokrog rujna prije sedam godina. Nije prihvatio prijedlog da ode u mirovinu i makne se sa svoga otoka na rubu svijeta jer je znao da bi se bilo gdje drugdje osjećao samo. Napušteno. Zaboravljeno od vremena.

Ovdje su na njega pazili more i galebovi, čuvala ga je kuća i obala i svaka stuba koju je morao pogaziti da bi se uspeo do lampe na vrhu svjetionika. Ovdje je izgradio svoj sićušni svijet, krijesnicu na obzoru mornara, i ništa mu nije nedostajalo. Ljudi su bili suvišni, smetnja. Tjedni razgovori s dostavljačem namirnica uskoro su postali njegov jedini dodir s vanjskim svijetom.

Kad je bio na pola puta kroz sobu, iza njegovih leđa odzvoni udarac i rasiječe tišinu napola. On se trgne, podigne uokvirenu fotografiju s poda. Nježno pogladi palcem obraz žene koja se s nje smiješila prije nego je ponovno objesi. Na njegovu otoku stvari su rijetko ostajale na svom mjestu. Ponekad se činilo kao da sve ima vlastiti um.

Prije nego što joj je bolest savila gnijezdo u prsima i proždrla je iznutra, Sofija je znala govoriti neobične stvari. Sva je bila takva, zato ju je volio; jednostavna u svom postojanju, svjesna vlastite prolaznosti kao da je ptica, ili oblak, ili oluja. Govorila je da su granice svjetova iznad njihova otoka tanje nego igdje drugdje. Da će jednog dana nebo jednostavno puknuti, i bogovi će sići da s njima popiju čaj. Govorila je i da more u ustima čuva tajne koje će se otkriti jedino njima, ako samo budu strpljivo čekali. Jednom ga je natjerala da joj se zakune da se nikad neće vratiti na kopno. Vratit ćeš se kad se raspara dno neba, rekla mu je. A on je pamtio i čuvao svaku riječ koju je ikad izgovorila kao da je evanđelje.

Daske u uskom hodniku škripale su dok je starac obuvao čizme. Valjalo je očistiti leće svjetionika i upaliti svjetlo, unatoč oluji koja je obećavala da brodova neće biti stotinama milja daleko. Reda je moralo biti: ako čovjek jednom propusti obaviti posao, učinit će to opet, a onda njegov rad gubi svaku svrhu. Osim toga, osjećao se poput stranca u vlastitoj koži kad mu dlanovi nisu bili umrljani uljem.

***

Nakon obilaska svjetionika nikad nije odlazio ravno kući. Čak i ako je vjetar bio jak kao te noći. Čak i ako mu se činilo da će ga plima progutati.

Sjevernjak je donosio miris mlade zime i šapat nekih stranih mora, dovoljno silovit da starac počne drhtati unatoč debeloj kabanici. Sol mu se uvlačila pod bore na tamnoj koži. Stajao je poput menhira na obali, promatrajući kako se more uspinje i žvače šljunak pod prstima njegovih čizama.

Čekao ih je, kao i svake noći. Ocean se izmicao žarkoj zraci svjetionika iza njega poput divlje zvijeri. Vjetar kao da je otežao na njegovim ramenima, počeo usporavati i grepsti mu obraze, srce mu je počelo zamuckivati u grudima i starac je znao je da će se uskoro pojaviti.

Počeo je razgovarati s njima nakon Sofijine smrti, otprilike oko vremena kad je počeo čitati njezine knjige da mu prestane nedostajati. Tad je postao svjestan čudnih stvari koje su se događale na otoku, u kući: nestanci struje, rupe u zidnim kartama gdje su trebali biti otoci, stare kosti koje je more ostavljalo na obali. Otok je bio prepun neke neobične, onosvjetske energije koju nije znao niti objasniti niti razumjeti – ali nije ga plašila. Postojao je u skladu s njom, previše običan da bi joj zasmetao.

Odjednom, u inat vjetru, more se smirilo. Njegova neprirodno glatka površina popucala je poput stakla i kroz nju su zabljesnule oči bez svjetla.
Kao i svaki put dosad, došlo ih je šest. Uvijek je samo prva s njim govorila. Starac je vjerovao da je to zato što ostale strahuju da će ga glasom utopiti. Kad ih je prvi put vidio na obali, nije bio prestrašen, kao što je trebao biti kad su zvijezde obasjale kandže i očnjake i crne oči bez šarenica, nalik na pikule ispunjene tintom. Bio je tek razočaran što more nije svoju tajnu podijelilo s njim ranije, da može Sofiji reći koliko je imala pravo.

Prva ga je pozdravila, kao i svake noći, ležeći trbuhom na oštrom šljunku plićaka. Tamne ljuske njezina repa ljeskale su se pod škrtom mjesečinom dok mu je pričala nove priče iz dubina gdje nema sunca, iz praznih kabina potonulih brodova i očnih duplji utopljenih mornara. Ostalih pet provlačilo je prste kroz dugu, bijelu kosu i promatralo ga onim očima morskih pasa.
„Više ti nećemo dolaziti“, rekla mu je prva kad je potrošila riječi, a zastrti je mjesec već ljubio rub horizonta. „Otiđi, svijet se lomi. Ona stiže, skoro je tu. Otiđi i nikad se ne vraćaj.“
Blijeda tjelesa morskih djevojaka protrnula su. More se počelo micati, uvijajući se i gmižući po njihovoj ljuskavoj koži. Starac uzmakne; umjesto soli, novi nalet vjetra sa sobom je donio nešto trulo. „Slušaš moje prazne priče već toliko godina, a ne želiš me poslušati sad kad ti spašavam život? Idi, vrati se ljudima. Ona dolazi i nema milosti. Tek miris krvi u nozdrvama i groblje u očima.“

Starac je osjetio nešto podmuklo, nešto crno i ljepljivo kako ga oblijeva iznutra sa svakom riječju koja je prešla preko sireninih blijedih usana. Negdje u daljini kriještao je galeb. „Neću otići“, tiho je rekao, dovoljno tiho da sjevernjak podere riječi.

Prva je stisnula usne. Glas joj je bio rekvijem kad je izgovorila: „Onda ćeš umrijeti.“ Bile su to posljednje riječi koje mu je ikad uputila – koje mu je itko ikad uputio. A onda su crne peraje rasjekle more i šest morskih vila nestalo je u bezdanu oceana. 

Starac se naježio, i iako mu je želudac bio sasvim prazan, osjetio je kao da će povratiti. Zrak je brujao od statike, kao da svemir zadržava dah. Dok je gledao prema svjetioniku, činilo se da se nebo obrnulo; Sjevernjača je bila na jugu.

Nikad nije posebno vjerovao u nadnaravno, stvari koje postoje ne trebaju nikoga da u njih vjeruje. Baš zbog toga mu se srce ispunilo mračnom slutnjom zbog sireninih riječi. Nije znao što je Ona, ali ako je stvarna, znao je da će doći, vjerovao on morskoj vili ili ne.
Kad je došao kući, sat je bio stao i morao ga je naviti. Podovi su pucketali kao da nešto po njima puzi sve dok nije ugasio svjetiljku kraj uzglavlja. 

***

Idućeg se jutra vratio sa svjetionika pohabanih živaca i praznog želuca, a posljednja mlaka šalica kave dočekala ga je prolivena po stolu. Sjedajući opet uz prozor, sa žaljenjem je otvorio prvu kutiju krekera. Galebovi su napuštali otok. Počeli su se komešati kad je posljednji put vidio kćeri mora, i s prozora je jasno vidio jata kako polijeću sa stijena i svjetionika, kao da ih nešto goni. Nije mogao sebi priuštiti da vjeruje djevojci s ribljim repom, ali ptice mu još nikad nisu lagale. Čekao je sirene sljedeće noći, ali nisu došle. Čekao je zatim san, ali nije došao. Jedino što je još imalo ritam bilo je sunce, a i ono je sjalo toliko slabo da se starac brinuo da umire. Nije se više usuđivao poricati da se nešto čudno događa, čudnije nego išta što je dotad iskusio. Nešto se razbilo u samoj srži kozmosa.

Otkad je stigao na otok, još nijednom nije upotrijebio mali radio koji se nalazio na vrhu svjetionika. S mukom progutavši posljednji tvrdi kreker, počeo je razmišljati da to učini, makar samo zbog zakašnjelih namirnica. Nisu ovako kasnile još od zime 1921., kad se more oko otoka smrznulo. Starac preko volje pogleda fotografiju na zidu. Njihala se bez vjetra, i s tom spoznajom on osjeti kako se nešto meškolji u njemu, poput crva duboko u utrobi.
Neće prekršiti obećanje dano Sofiji. Neće napustiti otok. Umrijet će ovdje, kosti će mu počivati s njezinim kostima, i ako ga ovo što se sprema želi odnijeti – neka bude tako.

***

Uskoro, stvari se počnu kvariti. More se počne povlačiti, ostavljajući za sobom oštrice od stijena i napola raspadnute naplavine. Svake noći kad prođe uz obalu starac vidi istog galeba kako zoblje riblje iznutrice. Zrak je težak i miriše na prezrelo voće, a plime ne dolaze. Kao da otok bježi sam od sebe.

Prvo nestaje kalendar, dva dana nakon što je posljednji put vidio kćeri mora. Ne trudi ga se tražiti. Kad bi nešto nestalo na tom otoku, nikad se nije vraćalo. Koliko god se trudio, ne može natjerati ruke da se prestanu tresti.

Nedugo nakon toga nešto se događa sa samim vremenom. Ono prestaje biti rijeka i postaje more; umjesto da teče, ono se trga, vrtloži i pjeni, i odjednom starac ustaje uvečer. Brije se, umiva. Ispija prazninu šalice za kavu. Sunce preskače nebo i on ujutro pali svjetionik, maže ostatke noći na krekere i s mukom ih guta. Glad je samo drugo ime za prazninu koja mu opsjeda čitavo klimavo tijelo.

S oba sata koja je imao spale su kazaljke. Pokušao ih je popraviti, ali smrvile su mu se pod prstima.

Polako ga preuzima očaj. Granica između sna i jave postaje njegovo utočište.

***

Posljednje listopadske noći nešto ga je probudilo. Nije znao što. Znao je samo da je imao noćnu moru. Nije znao što je sanjao. Znao je samo da su mu ruke mirisale na tintu, i da je nešto veliko sasvim blizu.

Nebesa su rikala vani, valovi kidali komade pocrnjelih oblaka i proždirali ih cijele. Siguran je da se prestao sjećati, ali ne sjeća se točno kad. Podlaktice su mu hrapave od skorene krvi, koja se rastapa i slijeva s kišom na šljunak. Ne zna kako, ne zna zašto, ali on je bez kabanice i trči prema svjetioniku. Jer nešto dolazi, a on mora nekome javiti, mora – mora doći do radija.

Stvarnost se raspada na fragmente. U jednom trenutku to je ledeni vjetar, okus željeza, u drugom njegovi bosi tabani u sudaru s kliskom stijenom – mora doći do radija. Netko mu je zgrabio srce šakom i trese ga i stišće, u venama mu vrije panika, munje deru oblake i urlaju zajedno s valovima, on trči -

Na obali je ležalo truplo sirene. Onaj galeb kljucao joj je po rebrima. I odjednom, starac se poželi nasmijati što je ikad vjerovao da će ovo preživjeti.

Prošla su stoljeća dok je svladavao svjetionik stubu po stubu. Bjesomučno je tragao za radijom po malom, prašnjavom prostoru, slušajući kako more vani bije po korijenju svijeta. Onda, niotkud, nešto se sudari s prozorom. Staklo se razmrska u prasku, krhotine mu zaspu izložene ruke. Starac nije mogao pogledati niti krvavog, slomljenog galeba na podu, niti radio u svojim mokrim prstima.

Gromovi su trgali sve što je još bilo cijelo, a svjetionik je drhtao poput šuplje trstike na vjetru. Vratit ćeš se kad se raspara dno neba. Tonući na koljena, starac je osjetio kako mu olovo puni kosti.

Zatim, prasak. Nebo se rasparalo, tama je procurila i počela gutati svijet. Učini mu se da je kriknuo.

Dugo je gledao samo mrak, dovoljno dugo da povjeruje da je od njega smrt napravljena.
Onda mu je srce prestalo kucati.

***

Iz dnevnih novina Adresseavisen, 1.11.1933.
Svjetioničar koji već dvadeset godina održava svjetionik na otoku Mosken nedaleko od sjeverne norveške obale pronađen je mrtav sinoć u 18:56. Smatra se da je umro od srčanog udara, no okolnosti njegove smrti podižu mnogo pitanja. (…) Patio je od pothranjenosti, iako hrane u kući nije manjkalo. Osim toga, na sebi je imao samo pidžamu, unatoč oštroj zimi. (…) Zidovi spavaće sobe bili su ispisani mješavinom krvi i tinte. Rijetke poruke su razumljive, ali zbog toga ništa manje uznemirujuće: "ONA DOLAZI" i "SKORO JE OVDJE" one su koje se posebno ističu... (…) Stručnjaci smatraju da je svjetioničar s otoka imao duševnih problema. Svjetionik neće biti u funkciji do zaključka istrage.

Marta Novaković (foto: Iva Perković)

Ime i prezime autorice: Marta Novaković
Godina rođenja: 2002.
Adresa elektroničke pošte: novamarta686@gmail.com
Škola koju autorica pohađa: V. gimnazija, Zagreb
Mentorica: Vesna Muhoberac, prof.