Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 06.12.2022.

Robert Perišić : Brod za Issu

Robert Perišić: Brod za Issu

„Brod za Issu“ neobična je pojava u korpusu domaće književne produkcije tek uvjetno, neusporedivo je neobičnija u kontekstu bibliografije Roberta Perišića (1969) koji je svoje prethodne prozne knjige „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas“ (1999), „Užas i veliki troškovi“ (2002), „Naš čovjek na terenu“ (2007), „Uvod u smiješni ples“ (2011) i „Područje bez signala“ (2015), također i pjesničke zbirke „Dvorac Amerika“ (1995), „Jednom kasnije“ (2012) i „Siromašni čovjek kojeg boli glava“ (2020) sustavno postavljao kao suvremene, stvarnosne, izrazito urbane.

Novi Perišićev roman lociran je u Magnu Greciju, u doba kad su Grci kolonizirali Vis; pripovijest je situirana u antičke davnine, a opet zamišljena kao univerzalno kodirana, kao izmještena iz vremena. Takvom je čini transtemporalno kazivanje svevidećeg pa i svevremenog pripovjedača koji „poput vjetra, poput duha“ zuji kroz stoljeća, kroz tisućljeća, a njegovi solilokviji izmjenjuju se u osobnim, ponegdje začudnim, drugdje duhovitim opservacijama povijesnih zbivanja i društvenih fenomena.

Kolažiranje fikcije i fakata

Brod za Issu Perišić Robert

Novelistička obrada povijesnih podataka inherentan je postmodernistički postupak, žanr historiografske (meta)fikcije potentan je, od struke nagrađivan, pa i od dijela publike lijepo prihvaćen. Autori ovakvih proza ne upuštaju se u imaginiranje alternativnih scenarija već, baš kao Perišić, posežu za povijesnom građom koju će interpretirati i preispisivati u novom prostorno vremenskom kontekstu, gdje će odabrana događanja iz prošlosti predstaviti u svjetlu vlastitih iskustava i saznanja.

Kolažirajući fikciju s faktima, a koji su i sami, kako znamo, nerijetko rezultat fabrikacija, rekonstrukcija i hipoteza, Perišić romansira za nas važan odlomak povijesti, proces podizanja prvog planiranog grada na dalmatinskoj obali, pa ispada da se i ovdje, u priči udaljenoj 2400 godina od našeg vremena, zaokupljen temom inzularnosti i urbaniziranja, prepušta svojoj uobičajenoj preokupaciji, naime grada i gradskosti.

Prvi dolazak Grka na Jadran nije bio stihijski, već pomno organiziran, kuće se nisu gradile sporadično nego planski. Ishodište Perišićeve pripovijesti nalazimo u Sirakuzi, a odredište prekomorskog putovanja njegovih likova, pa time i dominantno mjesto radnje, bit će, znači, Issa. Po principu samostalnog polisa, s jasnom i postojanom idejom demokracije, uspostavili su Grci pristigli sa Sicilije stari Vis, dok su susjedni Hvar, Pharos, kako čitamo u romanu, naselili kolonisti s grčkog otoka Parosa. Iz Sirakuze Grci u svoju novu, sjeverniju, naseobinu donose rogač i smokvu, u tegli nose lozu od koje prave vino, sa sobom dovode mačke, magarce, koze, ali i promišljen biofilni odnos spram svijeta. Autor je nakon, vjerujem, opsežnih iščitavanja ispisao beletriziranu historiografiju jednog otočkog grada u – kako stoji na koricama – „ekohistorijskom ključu“, s posebnim interesom za povezanost čovjeka, životinje i prirode.

Pripovjedač, dijete, mačka, magarac

Pripovjedač, koji je u poziciji znati sve o svemu, no svoj autoritet podriva samokritičkim pa i autoironijskim opaskama, otočki je vjetropir, netko, kako sam kaže, iz porodice „vjetrovitih duhova“. Nevidljiv je i nijem, ali sveprisutan, raspolaže bezvremenskom perspektivom, jer tu je tisućama godina, pregled mu je vertikalan, dijakronijski, pa se u povijesno komparativnim razmatranjima komično iščuđava, recimo, nad turistima i njihovim eskapadama, tako su se, govori, (done)davno ponašali samo gusari, palikuće i vojske u prolazu.

Ovakva naratorska figura, rekla bih, autorova je humorna dekonstrukcija sveznadarskog, bogolikog pripovjedača, svih takvih primjeraka viđanih u tradicionalnom povijesnom romanu, zato njegov narator ima grešku, zvuči kao adolescent s poremećajem pažnje pa i manjkom samopouzdanja. Pisan u dvostruko infantilnoj zadanosti, ovaj romaneskni tekst izlaže se u svojevrsnoj iskošenosti pogleda, jer drevni, u isti mah i „bezdobni“, „izvanvremenski“ pripovjedač uskraćuje svom glasu dozu ozbiljnosti i pouzdanosti, tretirajući samog sebe kao „tehničko lice“ unatoč dubinskim spoznajama o onome što zamjećuje i bilježi, ograđujući se od vlastitih primjedbi i zaključaka. Središnji junak priče također je dijete, kasnije tinejdžer.

Na početku romana, taj dječak, imenom Kalija, Sirakuzu, grad oblikovan gustim kolopletom uličica, upoznaje iznova, dok traga za odbjeglom mačkom, i sam u bijegu od kuće koja mu i nije dom, nego vlasništvo imućne obitelji kod koje njegova mati služi. Ni mačka nije njegova već živa igračka razmaženog i prgavog dječaka Pigrasa, sina Kalijevih gospodara, no životinja za svog čovjeka odabire Kaliju, dok Pigrasa ili ignorira ili napada. Kalija je sin ropkinje Mende, koju su u Sirakuzu dovezli gusari, a zovu je Liburna, jer potječe od maritimnog naroda koji je na Jadranu obitavao prije Dalmata i koje Grci zatječu na tamošnjim otocima.

Mačku Miu iz Egipta je pak prokrijumčario neki mornar kao dar za Pigrasa, jer mačke koje u domicilnoj zemlji uživaju status božanstava, u Sirakuzi su odjednom svedene na statusni simbol bogataša. Nelojalna životinja sklona grebanju zaslužuje kaznu, no izvršitelj neće biti on već Kalija, njega mora mrziti, odlučuje Pigras; mi smo dobri, takvima nek nas smatraju, zato imamo sluge da se umjesto nas zamjeraju drugima, podučila je Pigrasa majka. Kalija, dakle, morat će Miu odsjeći pandže golemim škarama, pa strahuje da je ne povrijedi. Kad obijesni Pigras objavi presudu, Kalija ga u afektu udari, pograbi Miu i zauvijek odande nestane. Mačka, koja je trebala poslužiti kao ekskluzivna zabava za privilegiranog nasljednika, postaje simbol, ali i sredstvo, put oslobođenja drugog dječaka, potomka robova, koji će upravo u ovoj epizodi zablistati kao moralan, pravičan i odvažan lik.

Kalija i dalje figurira kao element stabilnosti, etičnosti i integriteta, spreman pomagati piljarici Zoi i skrbiti za dvije visokointeligentne životinje kao o sebi jednakovrijednim bićima, odan majci i vrijednostima koje mu je prenijela, no ipak, vođen instinktom za samoočuvanje, bježi i skriva se, svjestan da bi propao u kući u kojoj je služio, a onda ugrozio i majku...

Kad govorimo o likovima, evidentno je da podjelu čine obični, anonimni pojedinci bez (većeg) društveno političkog utjecaja, koji postoje tek kao svjedoci povijesnih zbivanja. Dobivamo stoga uvid u male priče 'malih ljudi', u kojima se umanjeno zrcali grandiozna povijest, počesto se u te načelno nevažne egzistencije i nasilno uplićući. Ovakav odabir neidealiziranih, neprominentnih, čak marginaliziranih figura prikazivanih u njihovoj privatnoj sferi i introspekcijama jedno je od obilježja historiografske fikcije kojoj ovaj roman žanrovski pripada.

Dječak, a pogotovo mačka, tijekom višegodišnjeg podizanja grada bit će pošteđeni najtežeg rada, no magarac Mikro kojeg je Kalija poveo iz Sirakuze ne mogavši se od njega odvojiti, ali i u želji da mu osigura bolji život od samotnog tavorenja u mračnoj štali, bit će u tim specifičnim okolnostima maksimalno eksploatiran, pa će se u međuvremenu odrastao mladić naposljetku domisliti kako svog iscrpljenog prijatelja izbaviti od mobilizacije i iskorištavanja. Kalija se u toj akciji spašavanja ženi liburnskom djevojkom, a sve kako bi magarčića mogao odvesti na selo, kao miraz, jer kod Liburna je, eto zanimljive pojedinosti iz romana, navodno vladao matrijarhat.

Posredovanje između prošlosti i sadašnjosti

Historiografska fikcija u svom elementarnom poslanju posreduje između prošlosti i sadašnjosti, pa je tako i Perišićev roman, premda pripovijeda o pradavnim zgodama, usredotočen na aktualno stanje. Mačka i magarac koji se na sirakuškom brodu nađu gotovo slučajno i s dječakom Kalijom i grčkim graditeljima otiskuju u nepoznato, među Liburne, ustvari su, implicira se, došljaci iz Afrike. Mediterana, dakako, nekada pa ni sada, bez intenzivnih migracija ne bi bilo, pa se ta slika u godinama bukteće migrantske krize gdje se na Lampedusi svako malo nesretno nasuče neki gumenjak nakrcan neželjenim afričkim prebjezima, na prvu doima efektnom, no zapravo izlišnom, jer ondašnje i sadašnje prilike nisu za usporedbu.

Nižu se kroz vremenski razvedenu, ali slabo dinamičnu fabulu propitkivanja, kontemplacije, anegdote, primjerice, o mačkama koje su k čovjeku stigle nepripitomljene, nije ih kao ostale domaće životinje priveo pas, pojavile su se niotkuda i spontano se nametnule do visoke pozicije u kućanstvu. Mačka, čitamo, a i sami znamo, nije kao krava, a bome ni kao pas, hirovita je, nemoguće ju je podčiniti, u obitelj dolazi kao prijateljica i ondje opstaje izvan hijerarhije.

Može se ova proza čitati i kao esejiziranje o povijesti i jeziku, o putovanjima i osvajanjima, o pobjednicima i nelagodi koju osjećamo pred držanjem onih koji vjeruju da će na vrhu ostati za sva vremena, o Sirakužanima i Kartažanima, o Platonu i Protagori. Nadalje, o radu i novcu, o slobodi pa i kapitalizmu o čemu narator primjećuje sljedeće: „Kako sam imao vremena promatrati, vidio sam da su neki silom zarobljeni da rade ono što ne vole i da su to robovi. A onda opet, bilo je i drugih za koje nisam mogao vidjeti da su zarobljeni, ali nisu voljeli to što rade pa mi nije bilo jasno jesu li i oni robovi. Gledao sam na koji način su zarobljeni i nisam vidio ništa.“

Perišić očito nema ambiciju detaljno rekonstruirati autentičnost minulih događaja, nego za potrebe fikcijske stvarnosti reinterpretira probrane fragmente povijesne zbilje. Roman nije postavljen kao čvrsta povijesna naracija nego kao novopovijesna fikcija gdje su činjenice u službi umjetničke proze. U tom smislu „Brod za Issu“ nije novum u okviru suvremene domaće književnosti, za primjer, nešto slično poduzeo je, a s odmakom valja priznati i razmjerno dojmljivo, Veljko Barbieri romanom „Sfinga“ (V.B.Z., 2019).

Treba ipak reći da tu nedostaje intelektualnog, umjetničkog, kakvog god uznesenja, a koje bi opravdalo klasifikaciju ovog teksta kao nesvakidašnjeg, meditativnog i filozofičnog. Razina literarne izvedbe, bez sumnje vrlo solidna, ne dobacuje do izuzetnosti kakva bi nas bezrezervno zavela i zadržala u mehanizmu priče neovisno o zanimanju za tematiku i sadržaj. „Brod za Issu“ čita se kao alinearno, sporovozno pa i repetitivno nizanje odsječaka povijesti tumačene, ako već ne djeci, onda moguće mlađim čitateljima, s obzirom da se iznose podaci i razjašnjavaju uzročno posljedične relacije koje su, želim vjerovati, prosječnom odraslom čitatelju samorazumljive ili u dobroj mjeri poznate. Ostaje mi zasad neodgovorivo kojoj publici je rečeni roman namijenjen pa i teškoće u pokušaju njegove valorizacije proizlaze iz nemogućnosti određivanja ciljne, odnosno, dobne skupine.

Robert Perišić

Brod za Issu

  • Sandorf 11/2022.
  • 380 str., meki uvez
  • ISBN 9789533514451

Horizont 'Broda za Issu' Roberta Perišića je ekološko-historijski (pri čemu Perišić nema puno prethodnika, ne samo u hrvatskoj književnosti), u njemu se sreću povijest i priroda, kreće se kroz milenije i uspijeva održati vertikalu priče. Tražeći nove putove, roman pronalazi način da iz suvremenosti reinkarnira mit: o Issi, prvom gradu na Jadranu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –