Saša Krnic : Književnost za djecu ne uzima se ozbiljno, a trebala bi
Razgovaramo sa Sašom Krnic, koja je zajedno sa suprugom Krešimirom sredinom 1990-ih pokrenula izdavačko-grafičko poduzeće Ibis grafika, usmjereno na "literaturu koja će djecu zabaviti, ali i potaknuti na izražavanje i propitivanje, kao i literaturu koja će i odraslima pružiti mnogo materijala za razmišljanje". Objavljujemo integralnu verziju razgovora koji je prvotno objavljen (u skraćenom izdanju) u prilogu BestBook tjednika Express.
Lijenozemska
Ruša je slutila
Sve o Evi
Grubzonovo dijete
Strašna vila i divlja zima
Kako je Oskar postao detektiv
Počnimo s "povijesnim" pitanjima. Tko, kada, kako i zbog čega... ukratko: kako je nastalo izdavačko-grafičko poduzeće Ibis grafika?
Saša Krnic: Početkom devedesetih suprug je nabavio računalo Atari na kojemu je složio sanskrtsku gramatiku koju je sam preveo. A budući da tada nisu bili dostupni razni fontovi, sam je napravio i slova za sanskrtski dio knjige. Tada još nije bilo Ibis grafike, gramatiku je izdao jedan drugi nakladnik. Prošlo je nekoliko godina sitnih poslova prije nego smo zajedno osnovali poduzeće.
Kakva su bila tadašnja očekivanja, jesu li se ona danas ostvarila?
Nismo imali neka posebna očekivanja. Htjeli smo objavljivati vrijedne knjige. To se u potpunosti ostvarilo. Počeli smo sa stučnim knjigama koje su se nama sviđale i za koje smo mislili da nedostaju. Ali prva knjiga koja je stvarno bila hit, iz 1995. bila je "Eci, peci, pec" – pjevanka s kasetom! Iza te knjižice stajao je velik i kvalitetan posao autorice. U to vrijeme to bila jedina takva knjižica za djecu. Tada smo si već postavili standarde i nastojimo ih se držati cijelo vrijeme.
Dojam je da se Ibis grafiku više prepoznaje kao izdavača slikovnica i knjiga za djecu i mlade, dok onaj dio produkcije namijenjen odrasloj publici, mahom izdanja s područja društvenih i humanističkih znanosti, kao da je malo ostao u sjeni. Varam li se?
Premda gotovo polovica svih naših izdanja otpada na knjige namijenjene odraslima, knjige za djecu, naročito slikovnice, imaju veću i vidljiviju publiku. Kada se radi o znanstvenim knjigama, nekako se podrazumijeva da su to, ili bi trebale biti, kvalitetne knjige i da se radi o ozbiljnom nakladniku. Književnost za djecu oduvijek je u sjeni. Trebalo je dosta vremena da nas šira publika prepozna kao izdavača kvalitetnih slikovnica. A sada se čude da objavljujemo i nešto drugo!
Posljednjih godina postoje razne kampanje za poticanje čitanja, nacionalna strategija za poticanje čitanja, primjećuje se razlika. Mladi roditelji sve više žele svojoj djeci čitati kvalitetne slikovnice. Prošle godine smo krenuli i s knjigama za mlade – zaključili smo da našim malim čitateljima nemamo što ponuditi kada prerastu slikovnice. Prvo djelo koje sam ikada prijavila na natječaj dobilo je nagradu Grigor Vitez! (knjiga "Sve o Evi" Nene Lončar, op. N.B.)
Kojim se sve kriterijima vodite kada odlučujete koje ćete knjige objaviti? Kako npr. balansirate između ponude domaćih autora i prijevodnih djela?
Glavni kriterij pri odabiru slikovnica je kvalitetan tekst. Mora biti i zabavan i imati ilustracije koje mu odgovaraju! I prijevod mora biti kvalitetan i u duhu hrvatskog jezika. Većina Ibisovih prevedenih slikovnica postala je dio korpusa hrvatske literature za djecu. Djeci je važno ponuditi kvalitetnu literaturu, njima je svejedno tko je autor. Pri izboru naše buduće knjige pokušavam se staviti u kožu djeteta koje će čitati tu knjigu – djeteta koje voli čitati. Ipak, ako je knjiga previše umjetnička, teško će je uzeti u ruke.
U posljednje vrijeme objavljujemo nešto više domaćih slikovnica. I tu je tekst najvažniji. Isti kriteriji vrijede i pri odabiru knjiga za odrasle. Izvorno djelo mora biti kvalitetno, ako je prijevod, to se ne smije primijetiti. Nastojimo objavljivati djela koja nisu „već viđena“.
Ibis grafika članica je Zajednice nakladnika i knjižara, u sklopu nje i Grupacije nakladnika dječje knjige. Kako gledate na položaj nakladništva specijaliziranog za knjige za djecu i mlade?
Već sam rekla, književnost za djecu ne uzima se ozbiljno, a trebala bi. Djeca koja čitaju postaju budući pravi čitači. Mislim da treba sustavno riješiti pitanje promocije nakladnika. Ministarstvo kulture, koje se najviše brine za nas, brine se za cjelokupnu kulturu. Nakladništvo je samo jedna točka u nizu, iako mi nakladnici smatramo da bi trebala biti najvažnija. Vjerujem da bi neka institucija ili agencija, kako god je nazvali, specijalizirana za knjigu, pa tako i za dječju knjigu, mogla više pažnje posvetiti nakladnicima. Uz odgovarajuća financijska sredstva, mogla bi organizirati distribucijski centar, osnovati ili pomoći pri osnivanju specijaliziranih knjižara, pratiti produkciju i objavljivati godišnji katalog s djelima, autorima i ilustratorima i promovirati ih u svijetu – to bi sigurno unaprijedilo naše nakladništvo.
Kako rješavate distribuciju, koji su vam kanali prodaje najvažniji a koji najpouzdaniji?
Narodne knjižnice su nam svima glavni kupac knjiga. Surađujemo sa svim većim knjižarama i s nekolicinom manjih – knjige se mogu pronaći po cijeloj Hrvatskoj. I u BiH, donekle. Prošle godine smo redizajnirali web-stranicu i obnovili web-shop – uveli smo automatizirani sustav naručivanja i prodaje što je olakšalo proces kupnje i kupcima i nama. Na taj način možemo lakše pratiti preferencije naših kupaca i prilagođavati ponudu. Mjesečno na taj način prodamo otprilike isto koliko i neka druga knjižara koja prodaje naše knjige.
Kako ste npr. zadovoljni postojećim mjerama u sklopu programa Javnih potreba u kulturi koje provodi Ministarstvo kulture, ili mjerama lolalne zajednice?
Ne smijem se žaliti. Naša su izdanja u skladu sa strategijom poticanja čitanja i Ministarstva nas prate. I lokalna zajednica nas djelomično prati. Radimo kvalitetne knjige, knjige za djecu i mlade i sudjelujemo u europskim projektima. Sudjelujemo u partnerskom projektu s još pet europskih zemalja, projekt se zove Naša mala knjižnica, a nastao je upravo kako bi se unaprijedilo nakladništvo za djecu i mlade. Ovim projektom, koji je namijenjen prvenstveno djeci nižih razreda osnovne škole, želimo potaknuti djecu i učitelje da sudjeluju u kritičkom čitanju. Projekt je započeo prije desetak godina u Sloveniji i polučio veliki uspjeh. Europska komisija ga je označila kao primjer dobre prakse.
U okviru projekta, u našoj skupini, šest knjiga izvorno napisanih na hrvatskom, litavskom i slovenskom objavljuje se u svakoj od tih zemalja. Škole koje se uključe u projekt na poklon još dobiju tzv. kreativne knjižice – naš prijedlog kako provoditi kreativno čitanje. Dječji radovi nastali tijekom projekta, na njegovom završetku bit će nagrađeni. U ove dvije godine, koliko projekt traje, organiziramo gostovanja autora knjiga iz projekta, radionice za djecu, kojima predstavljamo knjige iz projekta, posebne aktivnosti u kojima sudjeluju djeca, ali i autori i ilustratori.
Smatram da je ovo jedan od načina na koji se može unaprijediti hrvatsko nakladništvo. Udruživanje s nakladnicima sličnog profila iz drugih zemalja. Na taj se način omogućava autorima, ilustratorima, ali i nakladnicima da se njihova djela objavljuju na znatno širem prostoru.
Djeci je važno ponuditi kvalitetnu literaturu, njima je svejedno tko je autor. Pri izboru naše buduće knjige pokušavam se staviti u kožu djeteta koje će čitati tu knjigu – djeteta koje voli čitati. Ipak, ako je knjiga previše umjetnička, teško će je uzeti u ruke.
Naša stara vjera
Suvremene fonološke teorije
Dva muža Karoline Lotman
Tu sam!
Vratimo se malo vašem izdavačkom programu. Izdvojite neke od dosad najvećih uspješnica, iz oba segmenta?
Prva knjiga koja je stvarno bila hit, iz 1995. bila je "Eci, peci, pec" – pjevanka s kasetom! Iza te knjižice stajao je velik i kvalitetan posao autorice. U to vrijeme to je bila jedina takva knjižica za djecu. Tada smo si već postavili standarde i nastojimo ih se držati cijelo vrijeme. Od kasnijih izdanja izdvojila bih: niz knjiga Radoslava Katičića Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, a najnovija je "Naša stara vjera". Slikovnice Julije Donaldson i Axela Schefflera.
Na kojim projektima radite i kako ste započeli 2018. godinu, izdvojite nekoliko naslova koje ste netom objavili ili uskoro izlaze iz tiska.
Od sredine prosinca do danas objavili smo 10 knjiga, što je znatno više nego što inače objavljujemo u prvoj polovici godine. Objavili smo nekoliko znanstvenih knjiga, najnovija je "Ustroj, sintaksa i semantika infinitnih glagolskih oblika u turskom jeziku" Ekrema Čauševića. Imamo i nekoliko djela s područja beletristike – vrlo zanimljiv roman "Dva muža Karoline Lotman" svestranog Midhata Ajanovića – Ajana. Zatim odlična zbirka kratkih priča, prvijenac Dubrovčanina Vedrana Mezeija, "Tu sam! 7 priča na putu do odredišta".
Od knjiga za djecu i mlade izdvojila bih nekoliko naslova iz Naše male knjižnice koja su izišla u posljednjih par mjeseci. Dva su djela slovenskih autora. Sjajne priče za djecu nižih razreda osnovne škole – "Kako je Oskar postao detektiv" Andreja Rozmana, o dječaku Oskaru koji ima disleksiju, i "Strašna vila i divlja zima" Jane Bauer, duhovita i odlično pisana knjiga. Zatim, nova knjiga Kestutisa Kasparavičiusa, "Lijenozemska" i novo izdanje "Kratkih priča", tri priče Grigora Viteza, pod naslovom "O zecu koji se volio smijati". Uskoro izlazi još jedna knjiga slovenske autorice "Čarabaralo", a istovremeno će izići i crtić s hrvatskim titlovima. Na ljeto nova poslastica Julije Donaldson "Drumski štakor"…
Internet, društvene mreže i nove tehnologije? Koliko su vam oni bitni i koliko ih koristite? Koliko i na koji način ulažete u promociju, vidljivost vaših izdanja i autora?
Veoma su važni jer nam omogućavaju medijsku samostalnost u kreiranju sadržaja i određivanju tko su ciljane skupine kojima se želimo obratiti; na taj način neovisni smo od velikih mainstream medija. Puno ulažemo i u promociju. To je jedini način da knjige dođu do čitatelja. Služimo se Facebookom, Twitterom, ima nas na Instagramu i na Goodreadsu. Spremamo se i na Amazon. Srećom postoji društvene mreže, pa smo konkurentni bez obzira na to što nismo veliki. Podršku nam pružaju različiti knjižni blogovi koji promoviraju knjigu i povratak čitanju - Bibliovčica, Mali čitači, Čitajmo…, a posebno su namijenjeni promoviranju dječje knjige - neki od njih imaju stvarno izvrsne tekstove. I Moderna vremena, naročito kada se radi o stručnim knjigama.
Sudjelujete na knjižnim festivalima. Dovoljno ili ne? Kako procjenjujete njihovu svrhu i učinkovitost?
Sudjelujemo uglavnom na dječjim festivalima. Svake godine smo na Monte Libriću. Često aktivno sudjelujemo u programu. Ove godine opet aktivno sudjelujemo u Šibeniku na Međunarodnom festivalu djeteta. Odlazimo na sajmove u Frankfurt i Bolognu. Tamo se može uživo vidjeti koji su trendovi, pruža se prilika upoznati autore i ilustratore i druge ljude povezane s knjigom. Svi poslovi dogovaraju se mailom, ali susret uživo ostat će uvijek važan. Financijski je najznačajniji sajam Interliber, a od prošle godine sudjelujemo i MFK u Splitu. I na Kliofestu sudjelujemo od prve godine. Je li dovoljno – ne znam!