Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 10.04.2020.

Simona Goldstein : Kreativna klasa nova je ekonomska klasa koja će dominirati u ekonomskom i kulturnom životu 21. stoljeća

Simona Goldstein

Simona Goldstein jedna je od najkompetentnijih sugovornica u Hrvatskoj kada se povede razgovor o kulturnim i kreativnim industrijama. Iako smo mogli više razgovarati o knjižnom izdavaštvu, pogotovo u onih izdavača koji objavljuju knjige s područja društvenih i humanističkih znanosti, ipak smo se odlučili na ponešto općenitije teme. U međuvremenu se ispostavilo da je cjelokupni sektor kulturnih i kreativnih industrija u velikoj opasnosti naglim razvojem koronavirusne pandemije, i utoliko je još potrebnije ukazivati kako na brojne potencijale sektora ali i njegove brojne ranjive točke. 

Napomena: kako je glavnina ovog razgovora vođena prije nego li je i Hrvatsku pogodila pandemija koronavirusa (kraća verzija razgovora prvotno je objavljena u prilogu Best Book tjednika Express), naknadno smo našoj sugovornici postavili i nekoliko pitanja vezanih uz najnoviji razvoj događaja. Ta pitanja objavljujemo na početku razgovora.

Nenad Bartolčić: Koliko su kulturne i kreativne industrije ranjive u ovom vremenu globalne krize uzrokovane koronavirusom?

Simona Goldstein: Nakon svega što se pojavilo u našim medijima, nakon reakcije kreativaca i apela, čini mi se suvišnim ponavljati tko je i zašto iz kreativnog sektora ugrožen. No, važnost opstanka kulturnih i kreativnih industrija očito treba stalno ponavljati. Ono što smo naučili iz zadnje globalne ekonomske krize je to da su kreativne i kulturne industrije otpornije nego što se mislilo. Ekonomije razvijenih zapadnoeuropskih zemalja dominiraju u kreativnim sektorima kao što su muzika, film, tv, radio i vidio, gaming industrija, dizajn i arhitektura, i recesiju su u tim područjima prošle nevjerojatno dobro, dok su zemlje na jugu i jugoistoku Europe imale produljenu krizu, recesiju, i to se osjetilo baš u kreativnom i kulturnom sektoru. Istočna Europa pak je bilježila rast u području gaminga, programiranje, dizajna, ali u drugim sektorima nije također dobro prošla. Knjiški je sektor u našoj regiji, kao jedan od petnaestak podsektora u kreativnoj ekonomiji, najgore prošao u ovoj krizi i trebalo mu je više godina da se počne oporavljati. Na neki način je došlo i do onog darvinističkog, preživljavanje najjačih, najsposobnijih, te se nezdravi dio sektora urušio.

Sada se uočava ubrzana promjena u konzumiranju kulture i umjetnosti. Čini se kao da su se svi preselili u virtualni svijet, digitalnu dimenziju postojanja/događanja, kreiranje, produkcije, prodaje i konzumacije umjetničkih i drugih djela. Inovacije uopće više nisu tipične samo za tehnološki svijet, taj se trend nazire već neko vrijeme, pa vjerujem da će corona-kriza ubrzati inoviranje i u kreativnom sektoru. Ne radi se samo o onim industrijama koje zahtijevaju visoku tehnologiju, poput gaminga, filma, video i TV produkcije, dizajna, već i ostalima kao što su kazalište, glazba, likovna umjetnost, književnost...

Svaka radikalna promjena trenutne krize, kao što su, primjerice, prisilni ostanak u kućama, masovna psihoza te kolektivni strahovi, ne rezultiraju samo s propastima i neuspjesima, već i s pozitivnim probojima – otpornost ljudi se manifestira i kroz maštu i stvaranje i iznalaženje novih način i puteva, bez obzira na to čime se bavili. Vjerujem da duh i humor tijekom najtežih razdoblja ne djeluju povoljno samo na čovjekovu psihu nego i na stvaralačke procese. S jedne strane ugrožena egzistencija, bilo zbog zaraze ili izgubljenog posla, tjera čovjeka da se okrene prema novome, novim mogućnostima i prilikama (tj. da ih uočava i kreira), a s druge strane, okrenutost prema Sebi u vrijeme izolacije postaje istovremeno i spoznaja onoga Drugoga, bez kojega se ne može, bez kojega smo nitko i ništa. Živimo u zaista zanimljivim vremenima, i bit će fascinantno gledati uspon novih zvijezda u kreativnom sektoru, bilo to književnici, arhitekti, glumci ili neki drugi kreativci.

Čini mi se da će u sektoru doći do niza novih zanimanja, za koja će mlađe generacije, „digital natives“, biti osposobljene, ali u kojima se stariji neće dobro snaći, jer će zahtijevati vještine iz područja digitalne pismenosti i kreativnost u digitalnom poslovanju kojima starije generacije nisu dorasle.  

Hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo taman se počelo oporavljati nakon niza godina kontinuirane krize, koliko je današnja situacija opasnija u odnosu na krize unazad desetak godina, uključujući i raspad knjižarskog lanca Algoritam MK?

Neusporediva je situacija uzrokovana krizom koja je započela krajem 2008. jer je ova corona-kriza zahvatila sve sektore, sve slojeve društva, sva područja rada, sve industrije, sve vrste djelatnika, sve građane, a sigurnosne  mjere, i svake druge koje se provode, direktno utječu na zatvaranje poslovanja ili zaustavljanja poslovanja niza poduzeća, obrta, samostalnih djelatnika. Od knjiga ljudi ne mogu živjet... ali OPG-ovi će nastaviti raditi unatoč restrikcijama u radu trgovina i problemu s transportom. Bez hrane se ne može, a bez knjiga se privremeno, očito, može. Sve se seli online, pa tako i prodaja knjiga, te će taj kanal prodaje prirodno sam po sebi rasti.

Corona-kriza ugrožava krhko tržište knjige tj. knjiški sektor koji se jedva digao na noge nakon te dugogodišnje krize. Mislim da će više nego ikad biti potrebna potpora države da se osiguraju prostori za knjižare jednom kad kriza prođe, da se osiguraju / vrate radna mjesta, i da se iznađe način za oporavak knjiške industrije. Više se ne radi samo o zadržavanju starih kupaca, čitača, nego širokoj kampanji za opću populaciju koju treba vratiti knjizi i čitanju, barem na onom nivou od prije 10-12 godina.

Kojim bi mjerama država, resorna ministarstva i lokalna uprava, trebala hitno reagirati da bi se pomoglo knjižnom sektoru?

Hrvatska je mala zemlja, s velikim demografskim problemima, zadnja je u EU izašla iz recesije, ulagala je i polagala najviše u turizam, no druge industrije i poljoprivreda su ili zapuštene ili nepostojeće. Naša vlada ima bitno manja sredstva na raspolaganju nego mnoge druge zemlje članice, pa nije ni za očekivati ulaganje posebno u kreativni sektor, na koji ni inače ne obraća pažnju – Hrvatska još nema ni strategiju za razvoj kreativnih i kulturnih industrija, niti se one ijednom spominju u Strateškom planu Ministarstva kulture 2020.–2022. ili u nekom važećem strateškom dokumentu nekog drugog ministarstva. Jednostavno nisu prepoznate kao važne, kao generatori radnih mjesta i dodatne vrijednosti, bez obzira na njihov značajan udio u BDP-u, pa tako nisu ni na listi prioriteta vlasti na bilo kojem nivou, lokalnom, županijskom ili nacionalnom.

Kako bi se moglo pomoći knjiškom sektoru? Vjerujem da mehanizmi postoje, no da je potrebna dobra volja, politička volja, odluka da je knjiga našemu društvu važna. Čitanje, pismenost, obrazovanje, znanost.  To su ne samo simbolične riječi, to su preduvjeti za napredak, rast, razvoj. Dajte svim dionicima u sektoru – nakladnicima, knjižarima, profesionalnim društvima i autorima - potpore u obliku poslovnih prostora, bespovratne pomoći za produkciju, bespovratne pomoći za zaposlenike, za hladni pogon, rasteretite ih poreznih davanja, smanjite porezna opterećenja, pojačajte otkupe, pojačajte potporu za objavljivanje, prijevode, zaštitite znanstvenu i stručnu knjigu, povećajte fond za nabavu knjiga svim relevantnim dionicima u obrazovnom i znanstvenom sustavu, i školama, i fakultetima, i institutima, zavodima... 

Nešto od navedenoga jest obuhvaćeno kroz Mjere za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije Covid 19 a koje provode: HAMAG BICRO (kroz zajmove za obrtna sredstva), HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE (kroz potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima Koronavirusom, HBOR  (Moratorij na postojeće obveze, Reprogramiranje kreditnih obveza, Novi krediti za likvidnost, Police osiguranja) i Ministarstvo financija – Porezna uprava (kroz odgodu poreznih obveza i ostalih javnih davanja poput doprinosa, članarina i slično, te kroz obročnu otplatu odgođenih obveza). Naš kreativni sektor ima priliku koristiti mjere kao i sve druge industrije, a koliko su mjere učinkovite, pokazat će se već unutar par mjeseci.

Skrenula bih pažnju na ono što rade oni u koji su ekonomski najjači trenutno u Europi - najbolje je dati neki konkretan primjer. Njemačka savezna vlada donijela je odluku u ožujku, i već provodi program hitne i sveobuhvatne pomoći za kreativni i kulturni sektor, i to u poprilično nevjerojatnom iznosu od 50 milijardi eura. Njihova ministrica kulture Monika Grütters objasnila je da drže kreativni sektor ključnim za oporavak zemlje te naglasila da žele zaštititi upravo najugroženije:  pojedince koji su samozaposleni/freelancere, mikro i mala poduzeća te medije. Pomoć će se dijeliti i kroz bespovratna sredstva (da bi kreativci mogli zadržati svoje unajmljene prostore i umjetničke ateljee), zatim kroz zajmove za premošćivanje krize, i na kraju, kroz socijalno osiguranje na razdoblje od šest mjeseci, uključivši  i napore da se pokriju troškovi stanovanja kako ljudi ne bi izgubili domove. Također omogućuju odgode kredita, a može se zatražiti i smanjenje plaćanja poreza i slične mjere.

Na taj način jedna bogata zemlja štiti svoju kreativnu klasu – onu koja doprinosi rastu i razvoju i u vrijeme krize a ne samo u vremenu stabilnosti i rasta. Možda ne možemo stići njihove standarde, ali bismo mogli slijediti princip, i ne zanemariti one koji u vrijeme razvoja umjetne inteligencije i ultimativne automatizacije u mnogim industrijama nose kreativnu i inovativnu snagu i na čiju se maštu, duh i ideje moramo osloniti. 

Poduzetništvo u kreativnim industrijama Goldstein Simona

Prije nekoliko godina objavili ste knjigu "Poduzetništvo u kulturnim i kreativnim industrijama" (Hrvatska sveučilišna naklada, 2016)... ukratko, što bi bile kulturne i kreativne industrije?

Postoji čitav niz definicija KKI, i one nisu istovjetne makar se djelomice preklapaju po svojoj naravi. Čini mi se da je najbolje držati se osnovne odrednice da su  kreativne industrije one „aktivnosti koje imaju svoj korijen u individualnoj kreativnosti, vještini i talentu, i koje imaju potencijal za bogatstvo i kreiranje radnih mjesta kroz generiranje i eksploataciju intelektualnog vlasništva“, dok su kulturne industrije, po UNESCO-voj definiciji, one koje kombiniraju kreativnost, produkciju i komercijalizaciju kreativnih sadržaja koji su po svojoj naravi kulturni, i neopipljivi - takvi sadržaji zaštićeni su vlasničkim pravima i mogu biti u obliku robe ili usluge.

Zbog čega su kreativne industrije važne za kulturu, gospodarski rast, ali i društvenu sredinu u kojoj djeluju, za okoliš i drugo?

Njihova najveća važnost nije samo kreiranje umjetnički i kulturno važnih poduhvata i djela, već je – zbog činjenice da je kreativnost danas presudan IZVOR PREDNOSTI na tržištu - kreativna industrija jedini mogući vid pravog poduzetništva u budućnosti. U zadnjih par godina kreativna  poduzeća imaju i uglavnom vrlo visok stupanj odgovornosti prema društvenoj sredini i ta su poduzeća lideri u pozitivnoj promjeni stava prema okolišu, ekološkim rješenjima, problemima koje nose klimatske promjene, zatim migracije i čitav niz drugih problema današnjeg svijeta.

Kreativne industrije su istovremeno i dodatni generatori prihoda i glavni pokretači u mnogim svjetskim ekonomijama. Imaju izuzetno veliki značaj u turizmu (ne isključivo kulturnom turizmu). U zemljama s velikim prirodnim bogatstvom koje je ujedno i glavni generator prihoda, kreativne industrije dodatno osnažuju tu granu gospodarstva. Sve su važnije komponente modernih post-industrijskih društava znanja - one nisu samo važni pokretači ekonomije već imaju i važnu ulogu u njegovanju kulturne raznolikosti, te se tako njihov značaj „pretače“ iz kulturnog u ekonomsko, iz ekonomskog u društveno, često i na razini osnovnih ljudskih prava na izražavanje.

Ako se referiramo na radničku klasu kao dominantu u ranijim desetljećima 20. stoljeća, zatim na uslužnu klasu kao dominantnu u drugoj polovici 20. stoljeća može se tvrditi da je kreativna klasa nova ekonomska klasa koja će dominirati u ekonomskom i kulturnom životu 21. stoljeću. Na kraju, kreativne industrije ne mogu se svrstati niti u primarni, sekundarni niti tercijarni sektor, no kreativni proizvodi i procesi prisutni su u svima njima! Sektor  kreativnih industrija vrlo je diversificiran, dinamičan i njegov razvoj ovisi o konstantnom prilivu poduzetnički orijentiranih, kreativnih i fleksibilnih individua. U vrijeme automatizacije, robotizacije, razvoja umjetne inteligencije do nedavno neslućenih razmjera, jasno je koliko je kreativac-individualac važan dionik u kreativnom sektoru.

Prije mjesec dana vratili ste se iz Pariza gdje ste kao predstavnica Udruge za knjigu – Knjižni blok sudjelovali na panelu visokog ranga tijekom 13. međuvladine komisije UNESCO-a. Kako je došlo do tog iznenadnog poziva?

I mene je iznenadio poziv iz Pariza, jer je projekt Knjižnog bloka bio financiran sredstvima Fonda za kulturnu raznolikost UNESCO-a još 2012. Zanimalo ih je što se dogodilo s aktivnostima, rezultatima aktivnosti i sa knjižnim sektorom u Hrvatskoj tijekom svih tih godina. Naime, UNESCO obilježava 15-godišnjicu Konvencije za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja iz 2005. i 10-godišnjicu Fonda za kulturnu raznolikost, te im je želja bila pokazati što je stvarni učinak rada Fonda. Stoga su organizirali seriju razgovora pod nazivom „Create | 2030“, a kako bi doprinijeli diskusiji o 2030 Agenda for Sustainable Development iz više različitih perspektiva. Održana su 2 panela, a mene su pozvali kao panelista na onaj pod nazivom “Investigating the long term impact of IFCD investments in creativity”, koji je održan 12. veljače. Cilj je bio globalnim liderima ali i ne-vladinim dionicima koji su se sastali UNESCO-ovoj središnjici da bi raspravili implementaciju Konvencije, objasniti značaj financiranja/sufinanciranja projekata iz područja umjetnosti, kulturnih i kreativnih industrija.

Koji su bili naglasci konferencije, i kako je "izvana" percipiran rad Knjižnog bloka?

Naglasak je bio na tome da unatoč gorućim situacijama poput migrantskih kriza, ekonomski ugroženih područja zbog klimatskih promjena ili pak sukoba, nužno je nastaviti financirati umjetnost i kulturu i obrazovanje, jer se pokazalo da su kulturne i kreativne industrije nekim sredinama udahnule novu snagu, pokrenule stanovništvo na lokalnom nivou te čak omogućile i zapošljavanje i jačanje lokalne ekonomije.

Što se tiče našeg projekta koji je ustvari prvo mapiranje neke kreativne industije u Hrvatskoj, ispostavilo se da je  zanimljiv i mnogim drugim zemljama čiji statistički sustav ne omogućava praćenje tog, nazovimo ga tako, „sektora knjige“. Negdje postoje profesionalne organizacije koje se bave monitoringom branše u svim aspektima – i produkcije i prodaje i posuđivanja i čitanja knjiga, no posve je jasno da je pregled sektora iz nezavisne pozicije potreban više manje svima.

Glavni ishod tog našeg projekta iz 2012. bio je u stvari sukus naših istraživanja i pregleda sektora, pretvoren u jednu malu publikaciju ("Knjiga u fokusu", 2013), pripremljenu i napisanu tako da je razumljiva svim donositeljima odluka, na svim nivoima, od lokalnog do nacionalnog, a koja je uključivala i niz preporuka. Zanimljivo je usporediti nalaze i preporuke tada i sada, i analizirati učinjeno i propušteno.

Što se tiče pak rada po završetku projekta, nerado sam objasnila da se pozitivan utjecaj na kreiranje javnih politika koje se tiču sektora knjige odrazio samo u nekim dijelovima i odvija se sporo, primjerice izrada i primjena Nacionalne strategije poticanja čitanja, u nekim segmentima sporadično, i da mapiranje nismo još ponovili, makar bi bilo korisno. Također sam naglasila da se dogodilo nešto neočekivano, a to je da je ipak, kroz okupljanje nekih dionika, razgovore i nešto zagovaranja, pokrenuta manifestacija Noć knjige, sudjelovali smo i u iniciranju te izradi Nacionalne strategije poticanja čitanja, zaslužni smo i da se reaktiviralo, nadogradilo i sad se već kontinuirano 9 godina provodi istraživanje tržišta knjiga u Republici Hrvatskoj, jedino te vrste, a uspješnim zagovaranjem uspjeli smo ukazati na potrebu podupiranja javnim sredstvima i projekata kao što je npr. BestBook, bez obzira što mu je izdavač dio velike i uspješne medijske korporacije. Pokušala sam objasniti kako se primjerice s manifestacijom Noć knjige s nevjerojatno malim sredstvima može učiniti više za promoviranje, širenje kulture čitanja, nego s mnogim drugim izdašnije financiranim projektima.

Sami svojim sredstvima ne možemo financirati projekte jer jednostvano nismo dovoljno financijski jaki. Stoga smo svjesno smanjili obim našeg angažmana doslovce na 2-3 projekta godišnje, i to one koje se rade u partnerstvu sa Zajednicom nakladnika i knjižara i drugima – poput Istraživanja tržišta knjiga i Noći knjige te povremeno još kojim projektom koji prati naš osnovni cilj, rad na promjeni stava prema knjizi, čitanju, širenju kulture čitanja...

Jeste li se, potaknuti odličnim reakcijama iz Pariza, vratili možda s nekim novim idejama, ima li Knjižni blok i snage i volje nastaviti od tamo gdje je, ne svojom krivnjom, zastao?

Ideja uvijek ima, i previše, no premalo je vremena, i kapaciteta, za ulaganje u promjene koje očito nisu na vrhu prioriteta niti jedne vlade u zadnjih nekoliko mandata. Knjižni blok i dalje postoji, makar nije aktivan kao prvih par godina rada, no planira novi pristup radu i rješavanju ključnih problema branše. Možda malo manje entuzijastično nego prije 10 godina kad je osnovan, ali puno iskusniji i mudriji. :)
 

Knjiga u fokusu Bartolčić Nenad, Farkaš Sfeci Gordana, Goldstein Sanja, Goldstein Simona, Kralj Vidačak Marina, Serdarević Seid

Uza sve nabrojeno (a što je samo dio aktivnosti) na početku se činilo da će Knjižni blok biti još uspješniji u rezultatima zagovaranja nekih nužnih promjena. Što se dogodilo?

Vjerujem da smo sjajno započeli, no nekako nismo sjeli niti jednoj garnituri vlasti. Prezentirali smo naš rad u regiji, na relevantnim mjestima u Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Ljubljani, potom u Berlinu, Frankfurtu, Parizu... Neka nova partnerstva su se stvorila, neki novi manji projekti izveli. Metodologiju našeg mapiranja prenijeli smo  zainteresiranima.

Tijekom desetak godina Knjižnog bloka, samostalno ili zajedno s predstavnicima Zajednice nakladnika i knjižara, bili smo par stotinjak sastanaka u ministarstvima, Gradu, individualno, ponekad u delegacijama. Pokušali smo objasniti da su nužni pogled i pomoć iz branše u kreiranju programa, i da se neki napredak može ostvariti samo suradnjom. Neki su nas dočekivali prijateljski, obećavali puno, napravili ništa. Neki pak sa skepsom, ali su učinili iskorak. Neki pak s potpunim neshvaćanjem važnosti knjige i čitanja za obrazovanje, kulturu i gospodarski rast i razvoj.

Ukratko, kriza nas je većinu satrala, pokosila. Dio izdavača se oporavio, i sjajno napreduje, dio je nestao, dio se guši i preživljava čekajući neka bolja vremena koja ne dolaze. Došli su i neki novi knjižari. Iskusnih starih knjižara (osoba) gotovo da više i nema. Osobno, ne vjerujem u samostalnu regulaciju tržišta u sektoru kulture a pogotovo u sektoru knjige. Stoga držim da se trebalo, i da je dalje potrebno, učiniti sve da se položaj knjige u društvu promijeni na bolje.

U međuvremenu, Knjižni blok se umorio, jer smo radili gomilu posla volonterski, paralelno vodeći svoje izdavačke kuće – što je samo po sebi već luđački zahtjevno ako ste mali ili srednji izdavač. S obzirom na to da nije uslijedila potpora od strane relevatnih institucija, nije došlo do profesionalizacije koja je bila nužna da bi udruga kontinuirano radila projekte i programe radi kojih je osnovana.

Što bi trebalo napraviti da se npr, izdavaštvo znanstvenih knjiga i društveno-humanističkih izdanja, ali i uopće onih područja koja nisu beletrističko-publicistički mainstream, vrati na razinu od prije desetak-dvadesetak godina?

Ovo je pitanje na koje najradije ne bih odgovorila jer sam popriličan pesimist. Bez konkretne politike relevantnih institucija, i njihove potpore, financijske, operativne, i svake druge, ova izdanja će i dalje padati u kvaliteti i kvantiteti, a njihova dostupnost će i dalje biti najniža od svih knjižnih izdanja. Ne njeguje se publika, ne sankcioniraju se oni koji kopiraju neovlašteno, nema promocije ni kampanje za učenike, studente i ostale akademske i stručne čitače.

Nažalost, moglo se učiniti dosta unazad 10 godina, Knjižni blok je dao preporuke i za taj segment izdavaštva, no bez međusektorske i međuinstitucionalne suradnje neće doći do pomaka.

Navela bih par problema koje opća javnost ne uočava – u  knjižarama ne postoje prodavači-knjižari koji uopće mogu prodati stručnu/znanstvenu knjigu ili neku ozbiljnu publicistiku jednostavno jer nisu obučeni za to, nemaju znanja, informacije, zvanje knjižara se izgubilo. Drugo, knjižare ne percipiraju da veliki dio znanstvene i stručne literature jednostavno mora biti na policama, jer se radi o literaturi koja uglavnom ne zastarijeva – i nužno je da bude dostupna.  To se posebno odnosi na humanističke i društvene znanosti, ali i druge smjerove. Stoga se događa da knjižare jednostavno vrate izdavaču knjige ako se nisu prodale u roku od par tjedana. Ne moram objašnjavati kolika je to šteta s obzirom na to da izdavači potom nemaju gdje uopće plasirati knjigu.

Koliko je sretan model po kojima je sve veći broj izdavača, i oni koji  izdaju lijepu književnost i oni znanstvenog usmjerenja, sve ovisniji o potporama za izdavanje knjiga, odnosno za otkup knjiga za knjižnice? Naklade se smanjuju, često su i nedostatne da se knjiga nađe u većem broju knjižara a statistike i dalje pokazuju da preko 50% ljudi knjige najčešće kupuje u knjižari, i to onoj "zemaljskoj".

I tu sam pesimist, i vjerujem da nema idealnog rješenja. No vrijedna knjiga zaslužuje potporu, inače neće doći do čitatelja – tj. doći će puno manji broj kvalitetnih naslova. 
Vjerujem da pametna strategija i kreiranje programa pomoći knjižarima pod vrlo jasnim uvjetima kao što je izvedeno u Francuskoj, može održati nivo kvalitete i količinu ponude u knjižarama, jer će se inače knjižarska ponuda zaista svesti na isključivo beletristiku i popularnu jeftinu knjigu te povremeno koje kapitalno djelo koje bude izuzetno marketinški poduprto. Knjižare treba razumjeti, i oni se vladaju zakonom ponude i potražnje – no činjenica je da se publika njeguje, educira. Tko je za to odgovoran, izdavači ili relevantna ministarstva? Rekla bih obje strane. Pri tome mislim i na Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture te privatni sektor, izdavače. Kao jedan od problema vidim i institucionalne izdavače koji su često dvostruko financirani, kroz proračun, kroz projekte koje provode i potom još kroz natječaje na koje se javljaju sa svojim izdanjima, no to je druga priča...

U hrvatskim gradovima brojni su prazni i zapušteni prostori koji nisu u privatnom vlasništvu, a niz godina zjape prazni, neiskorišteni. Knjižni blok je prije dvije godine sudjelovao u Projektu Ilica: Q'ART, na tjedan dana je otvorio Kvartovsku knjižaru kod Britanskog trga, i naznačio je što bi se u takvom prostoru moglo raditi.

Knjižni blok je član HKKKKI (Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija) od samog osnutka.  Kako je HKKKKI jedan od pokretača i suorganizatora Projekta Ilica (petogodišnji projekt koji su autorski osmilili i organizacijski inicirali Aleksandar Battista Ilić i Ivana Nikolić Popović, uz suorganizaciju Akademije likovnih umjetnosti (ALU),Grada Zagreba, Hrvatskog klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija te uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture i Ministarstva državne imovine, Sveučilišta u Zagrebu i Turističke zajednice grada Zagreba), bilo je prirodno da se aktivno uključimo kao jedini predstavnici sektora knjige. Kreativne četvrti i kreativni gradovi ne opstaju i ne postoje bez knjige i knjižara.

Prije dvije godina, potaknuti nestankom kvartovskih knjižara iz grada i odumiranjem njegova središta, pretvorili smo prostor jedne stare urarske radnje u KVARTOVSKU KNJIŽARU, mjesto za čitanje i okupljanje čitalačke i druge zainteresirane publike. Aktivnosti Knjižnog bloka unutar projekta osmislile smo i organizirale Sanja Goldstein, Iva Perković, i ja, te smo uz pomoć kolega i prijatelja okupile popriličan broj ljudi koji su se rado odazvali pozivu. Kako nam je jedan od tih 20 praznih prostora u Ilici, na broju 87, ponuđen na korištenje tih tjedan dana, odlučile smo ponuditi programe koji su posvećeni čitanju, knjizi, poeziji, prevođenju, ilustriranju, pisanju, učenju pisanja, stjecanju vještina za rad u kreativnim industrijama, debatama o poboljšanju statusa knjige...

Kompletan program osmišljen je, bio organiziran i provodio se volonterski, zahvaljujući gostima, predavačima, piscima, edukatorima, voditeljima programa koji su odlučili za oživljavanje kvarta Ilica pokloniti svoje vrijeme, rad, znanje i iskustvo za rad s djecom, mladima i naravno, odraslima. Rezultat je bio sjajan, odaziv publike na većinu programa iznad očekivanja, a stanari Ilice su dolazili i zagovarali da “okupiramo” prostor i da ostanemo unutra i dalje radimo programe. :))

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –