Niti jedno razdoblje hrvatske povijesti osim možda Drugog svjetskog rata ne pobuđuje toliko interesa i kod znanstvenika i u široj javnosti kao što je period koji se tradicionalno naziva dobom hrvatskih vladara ili starohrvatskim razdobljem. Što se tiče znanstvene, ali i neznanstvene, publicistike, možemo reći da je zapravo paradoksalno da je na osnovu tako malo tragova prošlosti napisano toliko puno. 

…Ni za jedno drugo razdoblje hrvatske povijesti ne postoji toliko poteškoća u dataciji i kronologiji pojedinih događaja, osoba i procesa, pa i u određivanju samih granica države. Za razdoblje od oko sto pedeset godina u sedmom i osmom stoljeću praktički čak ne postoji gotovo ni jedan pouzdan podatak ni u pisanim ni u materijalnim izvorima. Zbog svega toga znanstvenici se ne slažu ni oko pitanja tko su Hrvati, odakle su, kako su i kada (i jesu li uopće) došli. Različita mišljenja pojedinih autora o ovim i drugim pitanjima koja se javljaju prilikom istraživanja prvih stoljeća hrvatskog srednjovjekovlja prisutna su i u ovoj sintezi.

...Zbog oskudnih tragova prošlosti i problema njihova tumačenja, istraživači ranosrednjovjekovne prošlosti stalno su upućeni na interdisciplinarnost. Ona se u proučavanju prošlosti često zaziva kao potrebna, ali za ovu epohu to nije samo težnja, već upravo nužnost. Zbog toga i ova knjiga donosi plodove suradnje raznih disciplina – historije, arheologije, filologije, povijesti umjetnosti, antropologije. Namjera nam je, kao što je već spomenuto, ukazati da se usprkos skromnijim i stereotipnijim izvorima, u težnji za što potpunijim prikazom hrvatske povijesti tog razdoblja i njezinim uklapanjem u kontekst svjetske historiografije, mogu i moraju otvoriti i teme koje su još uvijek ostale zanemarene u sjeni tradicionalne povjesnice. Možda nam, zapravo, iščitavanje povijesti iz krhotina ne ostavlja mogućnost izbora »važnijih« tema, već nameće sagledavanje ljudskog bivstvovanja u cijelosti.

Povijest hrvatskog prostora i stanovništva razmatrana je i u kontekstu regionalne povijesti pri čemu se nastojalo usporedno promatranje hrvatske i drugih »južnoslavenskih « povjesnica nužno smjestiti između krajnosti pretjeranog naglašavanja (ponekad nepostojećih) veza i njihova (često potpunog) zanemarivanja – ponajprije stoga što je povijest ranosrednjovjekovne Hrvatske uistinu teško razumjeti izvan poznavanja njezina složenog povijesnog okruženja na razmeđu Istoka i Zapada. Osim toga hrvatsku se povijest željelo prikazati i u sklopu povijesti velikih političkih, gospodarskih i kulturnih sustava koji su je doticali i prožimali – Karolinškog (odnosno potom Otonskog pa Svetog Rimskog) i Bizantskog Carstva, pa papinstva kao rastuće duhovne sile, te također i u sklopu povijesti Venecije, Ugarske i Južne Italije kao centara i prostora koji će već u ranom srednjem vijeku razviti – na različite načine i intenzitete – političke, gospodarske, društvene i kulturne kontakte s našim prostorima. Na taj se način i hrvatska povijest može potpunije sagledati u prožimanju s tijekovima europske povijesti«

Zrinka Nikolić Jakus, urednica izdanja

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.