Monografija je zamišljena i kao katalog istoimene izložbe u organizaciji Moderne galerije. Riječ je o vrhunski oblikovanim i izvedenim postamentima kojima autor inaugurira nove standarde likovnih postava za promišljenije i rafiniranije prezentiranje  "zajedništva" umjetničkoga djela i njegova nosioca – postamenta. 

***

Da je arhitektura eminentno likovna tvorevina, sve se manje zna i vodi računa u prevladavajućim ekonomsko-sociološkim razmišljanjima i odgovarajućim im tehnološko-konstruktivnim premisama. A ipak, istaknuto je njezino mjesto u svim umjetničkim tradicijama, posebno u okvirima tzv. le arti del disegno, gdje je čak ona često oko sebe okupljala slikarske i kiparske dionice. Podsjećanje na zajedničko ishodište u crtežu kao intuitivno-intelektualnoj i afektivno-manualnoj disciplini posebno nam pada na pamet kod suradnje arhitekta na različitim „negraditeljskim" zadacima, kao što su scenografija, oprema prostora, uređenje ambijenta, pa i postav izložaba.

Uvodeći u opticaj pojam postamenta kao istaknutog elementa mnogih prostornih intervencija i većine izlagačkih manifestacija, arhitekt Nenad Fabijanić metodom pars pro toto ulazi u meritum vlastitih rješenja prihvaćenih uže likovnih zadataka i intenzivnoga suradničkog angažmana s umjetnicima iz drugih medija i tehnika (slikarima, plesačima, koreografima). Naime, osim promišljanja rasporeda slika i kipova ili ljudi i likova u određenim prostornim uvjetima, također je povremeno neophodno unošenje i novih, specifičnih predmeta, načinjenih upravo sa svrhom da spomenuti čimbenici intervencije u prostoru (dakle - slike i kipovi, ljudi i likovi) dođu bolje do izražaja, dobiju na vidljivosti i značenju, upadnu u oči i u svijest. Ti novostvoreni specifični predmeti poslužit će kao postolje izloženoga objekta ili kao podloga neke scenske akcije, a u prenesenom smislu pretpostavljaju i stajalište prema izloženom objektu ili scenskoj akciji, podrazumijevaju njihovu jaču afirmaciju, naglašenu valorizaciju.

Odlučujući se za termin postament, Fabijanić je opravdano mimoišao naizgled sinonimni pijedestal ili tobože analogni bazament. Drugonavedeni pojam prikladniji je kad se odnosi isključivo na osnovicu stupa, a prvonavedeni služi ponajprije da govori o podnožju slavljene ljudske figure, idealizirane i čak deificirane veličine. A Fabijanič ne želi da se postament shvaća kao monument, nego kao argument u boljoj, primjerenijoj prezentaciji traženih objekata i, općenito, u cjelovitoj domišljenoj artikulaciji prostora za koji je namijenjen.

Ostvarivši se i sam u nizu kreativnih likovnih zadataka, Nenad Fabijanić ne mora imati kompleks u susretu s drugim umjetnicima, ne treba biti nametljiv i preglasan, dekorativan ili odveć razigran, već se može svjesno podvrgnuti vizijama i univerzumu stvaralaca s kojima je blizak, odnosno prilagoditi potrebama i zadatku djela na koje se njegov zahvat u postavu odnosi. Neosporivo je, dakle, njegovo osobito poštivanje slikara kakvi su Ivo Šebalj i Josip Vaništa ili koreografa kakav je Milko Šparemblek, evidentno je da svoju akciju redovito usmjerava u pronicanje integriteta njihovih djela i djelatnosti, stavlja se u službu naglašavanja njihovih dometa i specifičnosti.

Fabijanićevi postamenti stoga su uvijek u dijalogu s konkretnim stvarima koje treba eksponirati (izložiti, ali s delikatnim akcentom) i s konkretnim ambijentima u koje se uklapaju (i podižu im „energetski" napon za nemimoilazni stupanj). Bilo daje riječ o mjesnom trgu ili o kazališnoj sceni, o galerijskom kutku ili o muzejskoj zgradi, uvijek je trebalo naći pravi korelativ željene predstave ili predstavljanja, a pritom sačuvati mjeru isticanja objekta te ne pasti u subjektivno samoisticanje. 

(iz teksta "Postavi i stavovi" Tonka Maroevića)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.