Jevgenij Vodolazkin nagrađivani je ruski pisac međunarodnog renomea prepoznat kao izvanredan pripovijedač istančanog osjećaja za jezik i teme vezane uz različite slojeve ruske povijesti. Njegove knjige mahom posjeduju i jaku duhovnu dimenziju kojom propituje ljudski život u širem kontekstu povijesti, religije i društva. Mnogi književni kritičari Jevgenija Vodalazkina uspoređuju s Umbertom Ecom te ga nazivaju novim književnim genijem.

U svojoj najnovijoj knjizi "Avijatičar", prvom Vodolazkinovu naslovu prevedenu na hrvatski jezik, autor se bavi najmračnijim periodom ruske povijesti 20. stoljeća: revolucijom, boljševizmom, neoboljševizmom, Gulagom, ratom i anarhijom. Radnja se prati u formi memoara i dnevničkih zapisa troje likova, pripadnika različitih generacija. Koristeći se elementima mističnog historicizma, autor pažljivo slaže detaljan mozaik Rusije i njezinih stanovnika.

Kada se glavni junak Inokentij Platonov probudi u bolnici, ispostavi se da je izgubio pamćenje. Liječnik ga potiče da zapisuje u dnevnik svaki detalj ili sliku koja mu se pojavi u glavi i on to čini marljivo, gotovo strastveno. Dnevnik mu je napeto štivo koje čitatelja fascinira kaotičnim, kaleidoskopskim slikama, licima, riječima i događajima koji čine potku životne priče ruskoga mladića s početka 20. stoljeća.

Priča koja se pomalja istodobno je nježna i tužna, senzualna i neobična, no iznad svega tragična. Prvo se pojavljuju sjećanja iz djetinjstva: na bezbrižne ljetne praznike u dači u okolici Petrograda, na dočekivanje oca na povratku s posla u Petrogradu i na onaj dan 1917. godine kada dozna da mu je oca ubila rulja pijanih mornara. Platonov se s majkom seli u zajednički komunalni stan u centru Petrograda, gdje upoznaje nove susjede – profesora Sergeja Voronina i njegovu kćer Anastasiju, koja će postati ljubav Inokentijeva života. I Nikolaja Zareckog, radnika u tvornici kobasica, koji denuncira profesora Voronina, kojega vlasti uhite i pogube. Zareckog uskoro pronađu mrtva, a za ubojstvo optuže Platonova – kao i za rovarenje protiv države – i osude ga na služenje kazne u logoru Solovki.

Ali kako se Inokentij može sjećati svojega života početkom 20. stoljeća ako su tablete koje uzima iz 1999. godine? Hoće li se Platonov uspjeti prilagoditi novoj realnosti i naći dom u čudnom svijetu s kraja 20. stoljeća? I ono najvažnije pitanje: Koja ga je to sila vratila u život, a sada ga pokušava ponovno ubiti, nakon čudotvornoga uskrsnuća u logoru Solovki?

Jevgenij Germanovič Vodolazkin rođen je 1964. godine u Kijevu, gdje je 1986. godine diplomirao na Filološkom fakultetu. Godine 2000. doktorirao je obranivši doktorsku disertaciju „Svjetska povijest u književnosti Stare Rusije”. Radi u IRLI-ju (Institutu za rusku književnost) u Sankt Peterburgu, a od 2012. uređuje zbornik Puškinskog doma „Tekst i tradicija”. Jevgenij Vodolazkin uvijek je naglašavao da je imao sreću i čast što je njegov mentor i učitelj u vrijeme usavršavanja i rada u IRLI-ju bio najveći lingvist dvadesetog stoljeća Dmitrij Sergejevič Lihačov.

Autor je stotinjak znanstvenih radova o staroj ruskoj književnosti, knjiga "Dmitrij Lihačov i njegovo doba"  i  "Instrument jezika. O ljudima u riječima" i romana: "Otimanje Europe" (2005.), "Solovjov i  Larionov" (2009.),  "Lavr"  (2013.) te "Avijatičar" (2016.) i "Brisbane" (2019.).

Roman "Solovjov i Larionov" bio je u finalu za nagradu „Knjiga godine 2010.”, a dobitnik je književne nagrade „Andrej Bjeli” i nagrade za filološku hrabrost i originalnost te je proglašen za najbolju knjigu u Rusiji 2010. godine. Roman "Lavr" dobitnik je  nagrade „Knjiga godine 2013.”, Nagrade „Jasnaja Poljana” i Nagrade međunarodnog udruženja „Portal”.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.