"Lavr" se događa u 15. stoljeću u Rusiji pogođenoj epidemijom kuge. To je Rusija s i dalje snažno prisutnom poganskom prošlošću, a istodobno i duboko kršćanska zemlja. Seoski iscjelitelj Lavr uz djeda travara, koji ga je odgojio nakon smrti obaju roditelja, stječe umijeće mističnog liječenja, ali ne uspijeva pomoći svojoj voljenoj koja umre na porodu, neudata i ne primivši posljednju pričest. Shrvan od boli i očajan, on kreće na putovanje iskupljenja.

No to nije običan put: on se proteže kroz stoljeća i brojne zemlje gdje Lavr susreće mnoštvo nezaboravnih, ekscentričnih likova i legendarnih bića iz najbizarnijeg srednjovjekovnog bestijarija. Lavra put vodi od srednjeg vijeka preko epidemije kuge 1771. godine, kada kao sveta luda pokazuje čudotvorne iscjeliteljske moći, do političkih prevrata krajem 20. stoljeća.

U svakom stadiju svojeg putovanja on prolazi kroz preobražaj i stječe duboko poštovanje Crkve i ljudi, da bi se, potkraj života, odlučio vratiti u rodno selo i živjeti životom redovničkog pustinjaka – ne sluteći da će se upravo ovdje suočiti s najtežim iskušenjem.

Roman "Lavr" prožet je snovitom, gotovo halucinantnom atmosferom. Glavni junak gotovo je u neprestanom dijalogu s mrtvima, i vrijeme ne postoji, iako nije jasno je li Lavr toga svjestan sve do pretkraj romana, kad on, postavši redovnik i proživjevši puni liturgijski ciklus, kaže da se vrijeme više ne kreće naprijed, nego u krugovima, jer je ispunjeno događajima koji se kreću u krugovima. U romanu ima još suptilnih natuknica koje ukazuju na to da je vrijeme iluzija. Velik, snažan roman.
The New Yorker

Vodolazkinov Lavr pogađa ravno u srce ruskog vjerskog iskustva pa i onog izluđujuće neuhvatljivog pojma koji se već gotovo pretvorio u kliše: ruske duše. U romanu se otkriva opće uvjerenje koje se odražava u svim kulturama – da je čovječanstvo misteriozno povezano s prijašnjim generacijama i generacijama koje dolaze.
Guardian

Vodolazkinova duhovna odiseja transcendira povijest, stapajući arhaizme i sleng u sklopu ideje da je vrijeme „vrsta nesporazuma, iluzije“. Autor istražuje slojevito pitanje „ruskosti“ i zaključuje – poput velikog ruskog pjesnika Tjutčeva – da se Rusiju ne može razumjeti racionalnim putem. To je ono što ga navodi da vjeru i ljudsku dušu smjesti u središte svojeg svjetonazora.
Kirkus

Jevgenij Germanovič Vodolazkin rođen je 1964. godine u Kijevu, gdje je 1986. godine diplomirao na Filološkom fakultetu. Godine 2000. doktorirao je obranivši doktorsku disertaciju „Svjetska povijest u književnosti Stare Rusije”. Radi u IRLI-ju (Institutu za rusku književnost) u Sankt Peterburgu, a od 2012. uređuje zbornik Puškinskog doma „Tekst i tradicija”. Jevgenij Vodolazkin uvijek je naglašavao da je imao sreću i čast što je njegov mentor i učitelj u vrijeme usavršavanja i rada u IRLI-ju bio najveći lingvist dvadesetog stoljeća Dmitrij Sergejevič Lihačov.

Autor je stotinjak znanstvenih radova o staroj ruskoj književnosti, knjiga "Dmitrij Lihačov i njegovo doba"  i  "Instrument jezika. O ljudima u riječima" i romana: "Otimanje Europe" (2005.), "Solovjov i  Larionov" (2009.),  "Lavr"  (2013.) te "Avijatičar" (2016.) i "Brisbane" (2019.).

Roman "Solovjov i Larionov" bio je u finalu za nagradu „Knjiga godine 2010.”, a dobitnik je književne nagrade „Andrej Bjeli” i nagrade za filološku hrabrost i originalnost te je proglašen za najbolju knjigu u Rusiji 2010. godine. Roman "Lavr" dobitnik je  nagrade „Knjiga godine 2013.”, Nagrade „Jasnaja Poljana” i Nagrade međunarodnog udruženja „Portal”.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.