Liberterske teorije obrazovanja plod su uvjerenja da svaka uspješna korjenita promjena u društvu ovisi o promjenama strukture ljudskoga značaja (karaktera) i stajališta stanovništva: novo se društvo ne može roditi, ako se ne rodi i nova osoba koja u sklopu tog društva može funkcionirati. Radikalna pedagogija bavi se novim oblicima socijalizacije koji će potaknuti neautoritarnu i revolucionarnu strukturu ljudskoga značaja. Tako radikalna pedagogija ne obuhvaća samo načine kako se uči u školi, nego i metode odgoja djeteta i ustroj obitelji.

Razmatrajući radikalne oblike obrazovanja treba uočiti da su oni izvan dominantnih struja obrazovnoga razvoja, koje su prije zanima reforma društva nego li njegova radikalna promjena. Primjerice, javne škole pokušavaju iskorijeniti siromaštvo tako što obrazuju sirotinjsku djecu da bi ona bila kadra funkcionirati u postojećem društvenom ustroju. Radikalno obrazovanje pokušat će promijeniti društvena stajališta koji podupiru taj društveni ustroj. Radikalno obrazovanje postavlja posve drugačija pitanja od onih koja postavlja reformističko obrazovanje. Razlika je vrlo slična onoj koju Wilhelm Reich povlači između radikalnih i reakcionarnih psihologa: reakcionarni će se psiholog, kad se suoči sa siromašnim ljudima koji su kradljivci, pitati kako se mogu prekinuti njihove kradljive navike; radikalni će se psiholog pitati zašto svi siromašni ljudi ne kradu. Prvi pristup stavit će naglasak na promjenu u ponašanju ne bi li se uklopili u postojeći društveni ustroj, dok će drugi pristup pokušati identificirati one psihološke značajke društvenoga ustroja koje većinu siromašnih uspijevaju obuzdati da ne kradu.

Javno školstvo i radikalno obrazovanje gotovo su proturječni pojmovi. Prevladavajući društveni ustroj podupire javne škole, a one zauzvrat podupiru taj ustroj. Javne škole mogu reformirati i poboljšati, ali one ne pokušavaju provesti temeljne strukturne promjene. Odbacivanje javnoga školovanja predstavlja jednu od važnih tema u povijesnom razvoju radikalnih oblika obrazovanja – od Williama Godwina u osamnaestom stoljeću do Ivana Illicha u dvadesetom stoljeću – i zasnovano je na ideji da škole postaju sredstvo oblikovanja moralnih i društvenih uvjerenja stanovništva u korist dominantne elite. U devetnaestom i dvadesetom stoljeću ta je tradicija kritike isprepletena s praktičnim pokušajima radikalnih skupina da stvore sustav obrazovanja koji će ljude osloboditi ideološkoga nadzora.

Ova se knjiga usredotočuje na glavne radikalne obrazovne ideje koje proistječu iz anarhizma, marksizma i freudovske ljevice. Anarhizam predstavlja važnu radikalnu tradiciju koja je pokušala razviti tehnike kojima će ljude osloboditi svake dominacije. Kao što je anarhist Max Stirner istaknuo u devetnaestom stoljeću, problem je u prvom redu dovesti ljude do točke na kojoj uistinu imaju vlast nad svojim umom. Druga je radikalna tradicija nastojala ostvariti slobodu od ideološkog nadzora povisujući razinu svijesti i povezujući mišljenje i učenje s društvenom promjenom. Ta je misaona struja zadala sebi cilj da nadiđe ljudsko otuđenje u modernom industrijskom društvu kao prvi korak u radikalnoj promjeni. Ona svoje korijene ima u marksističkoj misli i ponajbolje je predstavlja u suvremenom svijetu djelo Paula Freirea. Treća je tradicija, ona freudovske ljevice, uključujući A. S. Neilla i Wilhelma Reicha, isticala nužnost promjene strukture ljudskog značaja. Svi su radikalni pedagozi u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, naravno, u određenoj mjeri isticali nužnost promjene obiteljske strukture i oslobođenja žene. Za neke su, poput Reicha, iskorjenjivanje tradicionalne obitelji i razvoj slobodnih spolnih odnosa prvi korak u radikalnome odgoju.

Sve te skupine i ideje oblikovale su tradiciju radikalnoga obrazovanja u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. To je tradicija koja nije nužno održavana međusobnim kontaktima, premda je i toga bilo, ni uzajamnim institucionalnim vezama.  Prije možemo reći da njezina kohezija poglavito proistječe iz zajedničkog uvjerenja da moć i dominacija društvenih struktura ovise o praksama odgoja djeteta i o ideološkom nadzoru, da moć države i ekonomije počiva na podređenoj populaciji. Radikalima unutar te tradicije nije zajednička samo kritika, nego im je zajedničko i alternativno viđenje, koje ističe oslobođenje žene, spolnu slobodu, nove oblike obiteljskoga ustroja i važnost autonomije.

(J.L.)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.