Iza sebe čuo je trube. Drečale su sve jače i jače, no on se nije mogao pomaknuti. Nije dobio odgovor, niti obrazloženje. Čovjek je nastavio smireno skupljati boce u parku, trpajući ih u crnu vreću. Činio se opuštenim, bezbrižnim, gotovo sretnim. Iznenada, Hrvoje je bio tu. Prisutan. Drugi ga je čovjek na prozoru pokušavao natjerati da se pomakne. Pitao ga je treba li pomoć. On da treba pomoć? Njegov sin, koji se bojao vode. Kojemu je rekao da će ga to ljeto samo baciti u bazen ako ne propliva. Njegov sin, nasljednik njegovog imena. Njegov je sin morao znati plivati. (...) Moj tata ne mari za društvene norme. Samo za istinu. Nosi iste starke od studentskih dana. Svi to znaju. On uvijek kaže da moram sama naučiti što je život, da moram sve isprobati na vlastitoj koži i biti slobodna. Kao i on. Rijetko ga viđam. Ali slušam ono što mi govori. Sigurno je u pravu. Jer tata mora biti u pravu. Stariji je i mudriji i napravio bi sve za svoju princezu. Zar ne? Ne znam, tako kažu. (...) Mršava mlada žena stavljala je vrećice u auto parkiran nasuprot njezinom, a čitavim praznim prostorom parkirališta koji se nalazio između njihovih auta kovrčava curica hodala je u krug slijedeći imaginarnu liniju i mumljajući sebi u bradu. Gledala ju je i zamišljala kako bi bilo tako se izgubiti, nestati u vlastitim mislima i na neko vrijeme tako pobjeći od svega. Kakva je ona bila u toj dobi? Je li ikada bila slobodna u svojoj glavi?

Marina Kuveždić novi je glas na našoj proznoj sceni, ženski glas jasan i čitak, naizgled običan, jer ono što je kod Marine zavrnuto i slojevito, to su priče: priče današnje i životne. Ona ih doista ima, kao da ih lako nalazi, što je zasigurno varka, naš dojam zbog lakoće čitanja.

Očigledan je ovdje talent za priču, njezino lociranje i iznošenje svaki put iznova dinamično, često do kraja nepredvidljivo, u 22 priče u ovoj zbirci. Ukupno s mnoštvom junaka_inja, Kuveždić daje „kao usput“ sliku našeg vremena i mjesta, na koje se na gleda odozgo.

Ovo je prava knjiga za čitateljicu i čitatelja koji su željni priče, naše, suvremene, iz zgrade, iz kuhinje, iz lifta, iz kafića, s ceste…

Robert Perišić

Marina Kuveždić rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu. 

Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Pričam ti priču - Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Sedmica i Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam?

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.