Daisetz Teitaro Suzuki
Kršćanski i buddhistički misticizam
- Nakladnik: Paralele
- Prijevod: Robert Mandić
- 08/2007.
- 228 str., meki uvez
- ISBN 9789539999788
- Cijena: 9.95 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Zasluga da je Zapad upoznao zen-budizam, te postao svjestan veličine njegove duhovne baštine, gotovo je u cijelosti zasluga Daisetza Teitaroa Suzukija (1870.-1966.). Zahvaljujući svojoj dugovječnosti, Suzuki je oko sedam desetljeća svoga života posvetio tome da Zapadu protumači duh dalekoistočne religiozne misli, prije svega zena.
Suzuki o knjizi:
Ova knjiga ne nudi temeljiti, sustavni prikaz teme kojom se bavi. Ona je, više-manje, zbirka eseja povremeno pisanih tijekom proučavanja, osobito o Majstoru Eckhartu kao predstavniku kršćanskog misticizma. Eckhartove su misli jako bliske onima žena ili shina. Zen i shin se naizgled razlikuju: jednog nazivaju jiriki, škola "snage jastva", dok je drugi tariki, škola "'snage drugih". Ali, postoji nešto zajedničko kod oboje, što će čitatelj odmah osjetiti. Eckhart, zen i shin stoga mogu biti smješteni u istu skupinu velike škole misticizma. Protkivajuća nit međuodnosa ta tri pristupa ne mora se neprestano očitovati na sljedećim stranicama. Pisac ipak gaji nadu da će one biti dovoljno poticajne da navedu zapadnjačke učenjake na daljnje proučavanje teme.
(...)
Kada sam prvi put pročitao – prije više od pola stoljeća – malenu knjižicu s nekoliko propovijedi Majstora Eckharta, duboko su me se dojmile, jer uopće nisam očekivao da bi bilo koji drevni ili suvremeni kršćanski mislilac mogao iznositi tako smione stavove kakvi su tamo izloženi. Iako se ne sjećam koje su propovijedi tvorile sadržaj ove malene knjige, te su ideje bile jako bliske buddhističkoj misli, doista toliko bliske da se gotovo moglo proglasiti kako su proizvod buddhističkog promišljanja. Ipak, koliko mogu procijeniti, Eckhart je bio izuzetno “kršćanski” nastrojen.
(...)
Vjerska se svjesnost razvija nailaskom na mrežu velikih protuslovlja gdje struji ljudskim životom. Kada ta svjesnost dosegne sebe osjećamo se kao da je naše biće na granici potpunog kolapsa. Ne možemo povratiti osjećaj sigurnosti sve dok se ne uhvatimo za nešto što nadilazi te suprotnosti.
Kakva god protuslovlja doživjeli, neće nam smetati ako nismo filozofi, jer nismo svi stvoreni baviti se nekom vrstom razmišljanja. Svejedno, ona u većini slučajeva sebe dokazuju na polju volje. Kada smo tamo potvrđeni, pitanje se doživljava oštrije, poput probadanja strijele. Ako je volja za moć izložena nekoj vrsti neprestane prijetnje, naprosto moramo razmisliti o životu.
Potom “Što je značenje života?” ne zahtijeva apstraktno rješenje, već dolazi do jednog koji je konkretan osobni izazov. Rješenje mora proizići iz iskustva. Napuštamo sve suprotnosti koje se javljaju na misaonom planu, jer moramo osjećati praktično zadovoljstvo životom.
Japanska riječ kono-mama je najadekvatniji izraz za ovo stanje duhovnog zadovoljstva. Kono-mama je jestvost stvari. Bog je jestvost na svoj način, cvijeće cvjeta na način svoje jestvosti, ptice lete putem svoje jestvosti – sve je to savršeno u svojoj jestvosti.
(...)
Eckhart je na vlastiti način komentirao sve ove ideje koje možda smatramo isključivo shin učenjem: Ako patite zbog Boga i samo zbog Boga, ta patnja ne pozljeđuje i nije teška za podnošenje, jer Bog uklanja teret. Ako bi mi na vrat bilo položeno sto kila i potom ih netko drugi prebacio na svoj, isto mi je bilo sto ili jedna. Ne bi mi bilo teško, niti bi me pozlijedilo. Da skratim priču, čovjekove patnje kroz Boga i zbog Boga jedinog učinjene su prijatnim i lakim.
To [volja] je savršeno i pravilno kad nema posebne povezanosti, kad je oslobođeno sebe, te kada je pretvoreno i prilagođeno Božjoj volji. Uistinu, što je volja tome sličnija, savršenija je i istinitija. S takvom voljom je sve moguće – ljubav ili bilo što drugo. Pretpostavimo, ipak da sva takva [iskustva] uistinu stižu od ljubavi, ni tada ne bi bilo najbolje. Moramo prevladati zabavljenost ushitima zbog te bolje ljubavi, i kroz ljubavno služenje postići ono što ljudi najviše trebaju – duhovno, društveno ili psihički. Kao što često tvrdim, ako je osoba u tako ushićenom stanju poput sv. Pavla nekoć, i zna bolesnika koji žudi za tanjurom juhe, bilo bi bolje da se vrati iz zanosa zbog ljubavi i posluži onoga u nuždi.
Suzuki o knjizi:
Ova knjiga ne nudi temeljiti, sustavni prikaz teme kojom se bavi. Ona je, više-manje, zbirka eseja povremeno pisanih tijekom proučavanja, osobito o Majstoru Eckhartu kao predstavniku kršćanskog misticizma. Eckhartove su misli jako bliske onima žena ili shina. Zen i shin se naizgled razlikuju: jednog nazivaju jiriki, škola "snage jastva", dok je drugi tariki, škola "'snage drugih". Ali, postoji nešto zajedničko kod oboje, što će čitatelj odmah osjetiti. Eckhart, zen i shin stoga mogu biti smješteni u istu skupinu velike škole misticizma. Protkivajuća nit međuodnosa ta tri pristupa ne mora se neprestano očitovati na sljedećim stranicama. Pisac ipak gaji nadu da će one biti dovoljno poticajne da navedu zapadnjačke učenjake na daljnje proučavanje teme.
(...)
Kada sam prvi put pročitao – prije više od pola stoljeća – malenu knjižicu s nekoliko propovijedi Majstora Eckharta, duboko su me se dojmile, jer uopće nisam očekivao da bi bilo koji drevni ili suvremeni kršćanski mislilac mogao iznositi tako smione stavove kakvi su tamo izloženi. Iako se ne sjećam koje su propovijedi tvorile sadržaj ove malene knjige, te su ideje bile jako bliske buddhističkoj misli, doista toliko bliske da se gotovo moglo proglasiti kako su proizvod buddhističkog promišljanja. Ipak, koliko mogu procijeniti, Eckhart je bio izuzetno “kršćanski” nastrojen.
(...)
Vjerska se svjesnost razvija nailaskom na mrežu velikih protuslovlja gdje struji ljudskim životom. Kada ta svjesnost dosegne sebe osjećamo se kao da je naše biće na granici potpunog kolapsa. Ne možemo povratiti osjećaj sigurnosti sve dok se ne uhvatimo za nešto što nadilazi te suprotnosti.
Kakva god protuslovlja doživjeli, neće nam smetati ako nismo filozofi, jer nismo svi stvoreni baviti se nekom vrstom razmišljanja. Svejedno, ona u većini slučajeva sebe dokazuju na polju volje. Kada smo tamo potvrđeni, pitanje se doživljava oštrije, poput probadanja strijele. Ako je volja za moć izložena nekoj vrsti neprestane prijetnje, naprosto moramo razmisliti o životu.
Potom “Što je značenje života?” ne zahtijeva apstraktno rješenje, već dolazi do jednog koji je konkretan osobni izazov. Rješenje mora proizići iz iskustva. Napuštamo sve suprotnosti koje se javljaju na misaonom planu, jer moramo osjećati praktično zadovoljstvo životom.
Japanska riječ kono-mama je najadekvatniji izraz za ovo stanje duhovnog zadovoljstva. Kono-mama je jestvost stvari. Bog je jestvost na svoj način, cvijeće cvjeta na način svoje jestvosti, ptice lete putem svoje jestvosti – sve je to savršeno u svojoj jestvosti.
(...)
Eckhart je na vlastiti način komentirao sve ove ideje koje možda smatramo isključivo shin učenjem: Ako patite zbog Boga i samo zbog Boga, ta patnja ne pozljeđuje i nije teška za podnošenje, jer Bog uklanja teret. Ako bi mi na vrat bilo položeno sto kila i potom ih netko drugi prebacio na svoj, isto mi je bilo sto ili jedna. Ne bi mi bilo teško, niti bi me pozlijedilo. Da skratim priču, čovjekove patnje kroz Boga i zbog Boga jedinog učinjene su prijatnim i lakim.
To [volja] je savršeno i pravilno kad nema posebne povezanosti, kad je oslobođeno sebe, te kada je pretvoreno i prilagođeno Božjoj volji. Uistinu, što je volja tome sličnija, savršenija je i istinitija. S takvom voljom je sve moguće – ljubav ili bilo što drugo. Pretpostavimo, ipak da sva takva [iskustva] uistinu stižu od ljubavi, ni tada ne bi bilo najbolje. Moramo prevladati zabavljenost ushitima zbog te bolje ljubavi, i kroz ljubavno služenje postići ono što ljudi najviše trebaju – duhovno, društveno ili psihički. Kao što često tvrdim, ako je osoba u tako ushićenom stanju poput sv. Pavla nekoć, i zna bolesnika koji žudi za tanjurom juhe, bilo bi bolje da se vrati iz zanosa zbog ljubavi i posluži onoga u nuždi.
D.T. Suzuki ili punim imenom Daisetsu Teitaro Suzuki, (rođen 18. listopada 1870. u Kanazawi, u Japanu – umro 12. srpnja 1966. u Kamakuri) japanski je stručnjak za budizam te mislioc koji se smatra glavnim interpretatorom zen budizma na Zapadu.
Studirao je na University of Tokyo, a u ranoj je mladosti postao učenik tadašnjeg uvaženog zen učitelja Soena te je pod njegovim vodstvom svladavao umijeće satorija, čemu je cijelog života pridavao veli značaj. Prevodio je s kineskog, japanskog i sanskrta.
Trinaest je godina (1897-1909) boravio u SAD-u surađujući s Paulom Carusom kao urednik časopisa i nastavljajući samostalno proučavati budizam, dok je drugu polovicu života proveo podučavajući, pišući i predajući na sveučilištima u Japanu, Europi i SAD-u te tako bitno doprinosio razumijevanju budizma na Zapadu.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
