Pred vama je isti, no ipak bitno drugačiji "Ubiq". Novi broj donosi novu "rubriku" – "Povijest hrvatske znanstvene fantastike" u kojoj je objavljen pretisak protoznanstvenofantastične pripovijetke "Crveni tank" klasika hrvatske književnosti Vladimira Nazora.

Prilozi o Nazoru te rad ugledne anglistice Tatjane Jukić o H. G. Wellsu i njegovoj simboličkoj prisutnosti, kao svojevrsnog znaka budućnosti, u djelima Antuna Gustava Matoša, Milana Šufflaya, Miroslava Krleže i Antuna Šoljana, upoznaju nas tako s našom prošlošću, da bi nam - u žanru znanstvene fantastike koji je svojevrsna arheologija budućnosti - osvijetlio put u budućnost.

Opsežna, 90 kartica dugačka studija Darka Suvina o ratu i militarizmu u američkoj znanstvenoj fantastici - po mnogim fanovima, jedinom "pravom" SF-u - i studiozan je pregled, ali i svojevrstan apel s jasno izrečenim stavom. Kao i Suvin, i "Ubiq" shvaća znanstvenu fantastiku prije kao književnost očuđenja, literaturu o drugosti, a ne kao potvrdu istoga i uvjeravanja da se nalazimo u nekom vlastitom "zlatnom dobu".

Literarni dio "Ubiqa" kreće se svojim tematskim, podžanrovskim vodama. Milena Benini vodi nas tako, u "Ubiqu" po prvi puta, u regionalne vode, fantasyjem s istarskom temom, ali i rječnikom. Veronika Santo predstavlja nam pravi, klasični science fiction, i u žanrovskom i u literarnom smislu začudnost par excellence. Biljana Mateljan donosi nam stilski vatromet svoje "literarne" fantastike. Katarina Brbora, potpuna debitantica, vodi nas u paralelni svijet gdje Hrvatska baš i nije gdje bi trebala biti; štih zagrebačke urbanosti donosi nam i Zrinka Horvat čije vampirice hodaju zagrebačkim klubom Jabuka. Iva Sakić Ristić u klasičnom je, "raosovskom" svemiru (ali i u samostanu!), i konkretno, ali i filozofski, ali i dalje propitujući svijet iz ženske perspektive; Gordana Kokanović-Krušelj vratila se tradicionalnoj žanrovskoj temi mutanata ...

A dečki? Kao da ih je sve manje, ali ostaju sebi vjerni: Darko Macan kao da se pomalo šali u svojoj novoj žanrovskoj, SF priči, Zoran Krušvar ušao je u područja depresivnog mraka i bezizlazja, gdje priroda kao da odgovara duševnim stanjima protagonist(ic)a, podsjetivši nas tako na romantičku prozu, a Zoran Vlahovič i dalje piše vrhunski, tvrdi science fiction, u kojemu začudnost dolazi od literarne obrade fizikalnih pojava. Ovoga puta dakle, mnogo dobro napisanih stranica, ali i mnoštvo zrna(ca) začudnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.