...O čemu razgovaraju ljubavnici? O sebi, samo o sebi, o ljubavi koju svaki od njih vidi u zrcalu onoga drugoga: Ljubav očekuje da joj pričamo o njoj samoj, zapisala je Alice Ferney pišući o Paulini i Gillesu. U „Ogledima o ljubavi“ Alain de Botton traga za odgovorima na pitanje kada počinjemo postojati? Misli on kako mi nismo MI sve dok ne naučimo razgovarati, sve dok se ne pojavi netko tko je u stanju razumjeti ono što govorimo jer MI nismo u potpunosti “živi” sve dok nismo voljeni...

Susret na otoku, strast, pisma jasnih riječi, udaljenosti, kratki razgovori, tijelo koje pamti hladnoća ruku, miris udaljenih kiša, rat, obitelj, kompromisi, čista ljubav, Zagreb, Beograd, Karlobag, kuhinja u kojoj je središnji predmet starinski kredenc svijetloplave boje… samo su neke od motivskih oznaka ovoga ljubavnog govora koji je počeo kada je Josip imao četrdeset i četiri, a Sofija četrdeset i tri godine.

Njihov dugotrajni ljubavni pothvat označen prvim susretom na otoku pretvara se tijekom romana Marine Šur Puhovski „Ljubav“ u epistolarni obred u kojemu se izmjenjuje intimni njihov razgovor. Autorica pri tome ne ulazi u njihovu svakodnevicu, uz rub naracije ostavlja trenutke, susrete, komunikacije, različite obiteljske nesuglasice i društveno-političke turbulencije vremena u koje su oboje uronjeni, stvarajući na taj način privid kontrapunkta između čiste, ogoljene ljubavi i profane ljubavi izložene protoku vremena. Ženska energije utisnuta je upravo u potrebu za tom beskompromisnom i posve „nevinom“ ljubavnom pričom od koje na trenutak odustaje poslovno-privatnim krahom „stiješnjeni“ Josip.

Ovi epistolarni ljubavnici vode prikriveni dijalog u kojemu ispituju onoga Drugoga omjeravajući pri tome osobne emocije. Riječima oni nadvladavaju daljine, jedan drugome polako prilaze zapisujući svoje primisli, bezazlene riječi, sramežljivost, smjelost. Šur Puhlovski daje na taj način duboku sliku jednog odnosa kojim dvoje sugovornika kroz pisma naizmjenično prolaze. Iz daleka.

Marina Šur Puhlovski (1948.) rodila se u Zagrebu, gdje je završila gimnaziju te komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. U mladosti se bavila novinarstvom i književnom kritikom. Poslije napušta te djelatnosti da bi se bavila isključivo umjetničkim radom.

Piše romane, pripovijesti, pjesme u prozi, putopisnu i dnevničku prozu, eseje. Dosad je objavila knjige: "Trojanska kobila", (roman, 1991., II. izdanje 2007.); "Zec na tavanu", (kratke priče, 1996.); "Tajni život", (kratke proze, 1998.); "Zatočeno znanje", (pjesme u prozi, 1999.); "Ništarija", (roman, 1999.); "Pripovijest o bivšoj pjevačici...", (pripovijesti, 2000.); "Ispod stola", (kratke priče, 2001.); "Orada", (kratke priče, 2002.); "Zapisi s koljena", (putopisna proza, 2002.); "Izvandnevni zapisi", (proza, 2003.); "Antipojmovnik", (mini eseji, 2005. ); "Nesanica", (roman, 2007.), Novi zapisi s koljena (putopisna proza, SysPrint, 2008.), "Dnevnik izdržljivosti" (Stajergraf, 2009.), "Ljubav" (roman, Ljevak, 2010.), "Kultura me iznevjerila" (Alfa, 2015.), "Romantične pripovijesti," (Slavica film, 2015.), "Igrač" (roman, VBZ, 2017.), "Divljakuša" (V.B.Z., 2018. - V.B.Z. nagrada za najbolji neobjavljeni roman), "Treći život druge violine" (kratke priče, V.B.Z., 2019.) i "Zbogom djevojčice" (roman, VBZ, 2020.).

Dobitnica je nekoliko nagrada za kratke priče (Večernji list, Književni krug Karlovac), nagrade "Zvane Črnja" za najbolju knjigu eseja ('Kultura me iznevjerila'), u okviru Pulskih dana eseja, 2015. te V.B.Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman (za roman 'Divljakuša'), 2018. Članica je DHK-a, HDP-a te ZUH-a.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.