Svakidašnjica pruža mnoga iznenađenja. Slikar uđe u trgovinu staklenih predmeta, kupuje čašu i pita se kako bi svijet izgledao daje od stakla. Odjeća od stakla, čizme od stakla, vojnik od stakla, štoviše i tenk od stakla. Čudnovat svijet, srećom zamišljen u slikarevoj mašti.

Boris Bućan majstor je monokromnih slika. On voli crno lišće, crne predmete, crnu krošnju masline, crnu šumu, crni grad s kupolama. Kad promatra "Ženu koja se penje", on je vidi s leđa, a smeđa planina je podupire.

To neobično spajanje vidimo u "Antarktiku". Pijanist je zarinut u golemu ledenu gromadu i on svira! Pretpostavljam, svoj danse funebre. Jer bjelinom leda i snijega posuto je crno znamenje.

Tko ne bi volio crveni amarilis? Cvijet grimizne stabljike s mirisnim, ljevkastim, crvenim cvjetovima? Ali Boris Bućan vidi u njemu škarpinu i zna kako će ona završiti. Nije tako - ostat će sačuvana na njegovomu platnu.

Vera Horvat Pintarić

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.