Posljedica čitanja ove istinite priče nije samo potvrda svega onoga za što bi se inače moglo reći da je "suluda i nezdrava teorija zavjere", već i upoznavanje s neosjetljivim mehanizmima lakome moći, borba sa suludim sustavom koji sve što ne uspije kooptirati proglašava izdajničkim, suludim, opasnim.

Ono što mi se najviše sviđa kod Filerovog romana je nepretencioznost i jednostavnost s kojima piše o stvarima koje lako postaju banalne ili klišeizirane kad im se pristupi neozbiljno te upravo na račun monotone i nezdrave svakodnevice uspijeva prikazati one detalje koji čine razliku između pacijenata i onih koje se naziva normalnima te bez ikakvog naglaska na toj distinkciji jako lijepo pokazuje kako sve to...

U ovo doba koje propagira individualizam, egocentričnost i samozadovoljstvo bez pokrića Cioran predstavlja korektiv, upravo ono što nedostaje kako bi se uspostavila ravnoteža u jednadžbi. On govori o životu kao direktnom porazu, prokletstvu, nedaći. Umor, gađenje, odustajanje, postojanje kao nepravda, sve je to detaljno predstavljeno, uz neoborivu dozu šarma, humora i cinizma, dok i drugim temama pristupa...

Pariz je omiljen, Tokyo divan, dok je Minaevljeva Moskva prikazana kao mjesto na kojem čovjek ne samo da stagnira, već se urušava i postaje nešto neprepoznatljivo. Moskva je tako autohtonom čovjeku mjesto geneze i propadanja, trajno i nepovoljno određenje, a moto romana je prikladan dio pjesme singer/songwritera Garika Sukačeva: ...stat će na stolac, i zakvačiti konopac za strop. I provjeriti rukom...

Živimo u vremenu rastuće netrpeljivosti zbog koje se povlačimo iza svojih ograda i s nepovjerenjem promatramo sve „s druge strane". Istovremeno upisujemo diskriminaciju u ustav, rasprodajemo prirodna dobra i resurse, a uskoro ćemo i radnike. Čini mi se da je u takvoj situaciji jedina smislena uloga ona agenta promjene, ma koliko mala ona bila. Osobno veliku nadu polažem u mirkoaktivizam.

Što bi se dogodilo da je recimo Kafka propisao na svom drugom jeziku, češkom? Bi li njegov doseg zaista bio tolik? Ili da je recimo Proust rođen u Prnjavoru, kako Vuković citira dilemu Damira Karakaša, bi li on zaista i dalje bio - Proust? Velike kulture, naravno, nose svoje, i upravo zbog toga bi im se možda trebalo i jače oduprijeti, i taj čin protivljenja suptilno je sadržan u pokušaju sinteze dvaju...