No, postavlja se pitanje kriterija: zašto baš ovi autori, a ne neki drugi - od M. Kirina do A. Novaković. Odgovor bi trebao biti jednostavan. To je moj izbor i ja iza njega stojim. No, Marko Pogačar zavukao se u eksplikacijski niz koji je rubno kompliciran. Za kulturu bremenitu antologijama od kojih su barem njih desetak suvišne, ovakav pristup je za kapu dolje & pero za pojas, stoga pomalo zbunjuje...

Ðurđevićeva knjiga poetizacija je lirsko-filozofsijskog koncepta Lucia Dalle koji u pjesmi o kapetanu Odiseju, naglašava kako ovaj, nakon deset godina mora, tako žarko želi doma na Itaku. A zašto? Pa, jer je uz more. Usidrenost i nomadizam pretječu se u knjizi. Humor i ironija velikog Slamniga lirski je adaptirana potka za pjesničko i motivsko pripetavanje s osobnim poetikama Wilbura, Pinskog,...

Početak nije nužno na početku, kraj se sveprisutno i nazire i odgađa, a pozicija autora i problematika autorstva pojmljena je adaptirana u Šalatovo viđenje teorije recepcije. Modernisitičko pitanje, ima li novuma nakon svega napisanog, ovdje se repozicionira svojevrsnim putem unatrag: tekst upoznaje autora na početku pjesme sazdane od živih elemenata, od osobnosti ne samo teksta, riječi, stiha, nego i...

Svjestan da, što se života kulture tiče, na čelu nacionalnih institucija sjede dijagnosticibilni farabuti bez znanja ijednog stranog jezika, da nam u raznim ministarstvima o našim sudbinama odlučuju ljudi za koje nikada nitko nije čuo, da se knjige ne čitaju, da je u Remetincu više uglednika nego na svečanoj sjednici HAZU... što može hrvatski čovjek na takav europski ponedjeljak: ćelavca u ruke i...

Zanimljivo je i sekularno udivljenje kojega kao skicu mogućeg osobnog izlaska iz tranzicijskog pakla nudi pjesnik koji gotovo svakim stihom ove knjige, istovremeno zbilju želi ogoliti žestinom jezika i oduhoviti prijedlogom susptitucije: licemjerna institucionalna duhovnost: Van!, sekularna zatravljenost svakodnevicom: Unutra! Ako se potrudite, vidjet ćete da Maleš, drugi nakon Denikena, vidi Boga kao ...

Nemušt kao uglavnom uvijek, Vlaho Bogišić preventivno reagira, doduše u kondicionalu, predmnijevajući situaciju u kojoj bi, ako se dopusti govor Velimira Viskovića,  netko nekome vrlo skoro mogao reći kako 'balija ima monopol nad poezijom u Hrvatskoj'. Budući da poznajem Vlahu Bogišića, i to barem trojicu njega, i budući da cijenim mnoge dimenzije njegovih simultanih funkcija, neizmjerno...