'Jesmo li to bili mi' generacijska je proza usredotočena na intimizam sazrijevanja Lucije, Danijela, Dade, a onda i Nina, još uvijek vrlo mladih ljudi, rođenih sredinom 80-ih u Dalmaciji, koji počinju otkrivati svijet baš kad se on oko njihovih dječjih glava sasipa u tupo ništavilo, a upravo u zvučnoj kulisi mrvljenja krhotina Luiza Bouharaoua na vremenskoj lenti nasumično razmješta isječke njihovih...

Ja nisam ni filozof ni teoretičar, moji su dosezi ograničeni na ubadanja i pokušaje, ali većina ljudi te čudesne tehnologije i njihove posljedice niti ne promišlja, prosječan ih čovjek uzima kao da je drevni ratnik usred bitke na Krbavskom polju kojem je kroz vremenski procijep pao kalašnjikov, pa nema vremena pitati što je to i što to znači za njega, nego rešeta sve oko sebe.

Bez obzira na ishodišno turobno ozračje ovaj grafički roman u cjelini je vedar i vrlo duhovit, zahvaljujući nizu komičnih, nadrealnih situacija i uspjelih fora apsurda. Pripovijest je ispunjena tugaljivošću, ali onom pomirljivom, gotovo slatkom, onakvom kakva spašava od tjeskobe kad su ljudi toliko mudri ili bar zreli da se ne muče stanjima koja nisu kadri promijeniti, nego svoj život, kakav jest, umiju...

Roman u naturalističkoj maniri dokumentira odrastanje gay dječaka u kontekstu osiromašene i degradirane radničke klase, zatrovane mačističkim i nacionalističkim idejama, dječaka izloženog galami i nasilju pripadnika lumpenproleterijata s kojima se nije kadar povezati dok ovi teturaju u pojednostavljenoj triangularnoj putanji televizor - krčma - tvornica.

Maryam Madjidi osim podvojenosti spram vlastita porijekla i domovine pažljivo bilježi taj pipav i nepredvidiv put došljaka, stranca, nezvanog, nevoljko primljenog, ali ne nužno i prihvaćenog, političkog izbjeglice, falš Francuza, egzilanta, azilanta, imigranata, iskorijenjenog, na odredištu isključenog i na koncu krajnje depriviranog, poniženog... svih tih rubnih i 'sumnjivih' kategorija.