Vukovar i Dunav za autora su alegorija povijesnosti koja se ispisuje uz njegove obale. To pamćenje poslano je vukovarskim razglednicama  kao iskren zapis o Gradu, a Grad je svojom ratnom zbiljom ostvario jednakost između predmetnoga i duhovnoga, fikcijskoga i stvarnoga mjesta u nacionalnoj memoriji. I ovaj intimni, memoarskim pogledom i pažljivo izabranim fotografijama  spomenarski upis dio je identiteta ovoga...

Radi se o stalnim temama ove spisateljice - nasilju nad ženama, mačizmu i primitivizmu, nametnutim obrascima ponašanja u konzervativno-tradicionalnom, katoličkom društvu, siromaštvu i političkoj korupciji, te terorima medijskih slika koje nas obasipaju sa svih strana i čine nas iskompleksiranim i nesretnim. Polazeći od tih stalnih, neuralgičnih motiva i tema, autorica ispisuje oštre, dakako i vulgarne...

Vladovićeva poetska, ili kako bi to vrlo vjerojatno volio reći semiopraktičar, iskustvenik jezika, mutant-semant-konkretist... (svašta je taj knjigar-peglar, nekad s više, nekad s manje argumenata, bio u očima drugih) proizvodna stiska sa svijetom logično se nastavlja na nešto što se je, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća označavalo kao poetiziranje nepoetičnoga, ili optimističnije...

Voda prije, izvan, iznad i onkraj nacija - voda koju se itekako tijelom i puninom bića dade osjetiti, a čija je po-etičnost koju nesebično nudi onim bilježnicima koji su o njoj voljni na neautoritaran način pisati, protočna na način protočnosti tijela, kako ga vidi Fouault, u neravnopravnom, ali jedinom autentičnom dodiru s velikom poviješću. Ta poetska kolegijalnost dunavske vode, u knjizi koja je pred...

Knjiga je ova sporoga ritma, kroz nju se nižu portreti i mini-biografije osoba iz bliže i udaljenije autorove prošlosti (djed, bake, majka, otac, rođaci, susjedi, mjesni čudaci,..),  u njoj se Kovač prepoznaje kao narator izuzetne spisateljske pribranosti. To je roman koji se čita s olovkom u ruci, u njemu višestruko složene rečenice plijene svojom filozofičnom  promišljenošću, u njemu se čitatelji...

Sejranovićev je roman tužan i sjetan onoliko koliko su to sudbine ljudi koji ni jedno mjesto na svijetu bez rezerve ne mogu nazvati domom, premrežen brojnim smrtima, osjećajem nesigurnosti i straha. To je snažna i neispolirana tjeskobna slika svijeta u kojem je prošlost ušljiva, sadašnjost šugava, a budućnost crvljiva. Ključne točke svakako su prisilne egzil situacije koje ipak ne dopuštaju...