Svako čitanje djeluje na čitatelja terapeutski. Posebno blagotvorno na dijete djeluje kada mu se čita. Roditeljeva blizina, posvećenost, pažnja, smireni glas i ugodna atmosfera, okruženje je u kojem dijete napreduje i cvjeta. Još ako je i priča dobra, ako se o njoj s djetetom razgovara, učinili smo puno za njegovo dugoročno zdravlje, razvoj i dobrobit.

Listajući dječje knjige i slikovnice Zvonimira Baloga, Vesne Parun, Arsena Dedića, Gustava Krkleca, Ivane Brlić Mažuranić i Ratka Zvrka razmišljala sam zašto bi to djeci danas uopće bilo zanimljivo – i ima li smisla preporučivati naslove od kojih se neki više uopće ne mogu nabaviti? Pa sam zaključila da itekako ima – kako bismo ih barem nakratko izvukli na svjetlo dana i duže pamtili.

U dubljem čitanju, pred nama je zapravo esej o zajedničkom svijetu, kao i zajedničkom užitku u svijetu, u kojem su nam najbliže životinjske vrste. Jer i mi sami ličimo na te životinje: možemo se prepoznati u njihovim oprezima, asertivnostima, umiljavanjima, otrovnim bodljama, zakopavanjima u pijesak.

Za razliku od mnogih drugih zemalja u kojima se to događa tek sporadično i slučajno, izvan sustava, u finski je obrazovni sustav, kao i u sustave drugih skandinavskih zemalja, igra u obrazovanje ugrađena od samog početka, a ugrađena je i u čitavu kulturu. Vrtići i predškole temelje se na igri, a u školi se sve do viših razreda dominantno uči kroz igru i praktično istraživanje.

Ukratko, pedijatri na redovitim sistematskim pregledima čitaju s djecom i roditeljima za dob djeteta adekvatne slikovnice. Pregled se počne sa slikovnicom koja može poslužiti i kao sredstvo u procjeni psihomotornog razvoja djeteta, kao npr. sredstvo za distrakciju kod cijepljenja, na kraju pregleda slikovnica se poklanja djetetetu s kratkim uputama roditeljima o važnosti čitanja djeci od najranije dobi.