Urbanističko smještanje klaonica na rubovima grada, njihovo tako reći sklanjanje od pogleda, uz kognitivnu disonancu koja je svojstvena mnogima i uzrokuje prilagodbu mišljenja koja nerijetko usmjerava ponašanje tako da osigura vlastitu moralnost uz minimalan gubitak ugode i udobnosti (dobra sam osoba unatoč tome što nastavljam jesti meso zaklanih životinja, one ne pate toliko, a meso mi se sviđa) očiti su...

U mnoštvu zanimljivih detalja u oči osobito upada jedan: Bertoša gotovo ne posuđuje knjige, on ih, umjesto toga neprestano nabavlja, kupuje. Usprkos dobroj umještenosti u tehnološka pomagala nove medijske ere, on, kao svaki rasni bibliofil, knjigu mora imati nadohvat ruke, do uzglavlja, blizu toliko da je može opipati, omirisati, dotaknuti. Za pravog je ljubitelja knjiga i u svojoj predmetnosti punina...

Upravo autorova sposobnost da se prodornošću mišljenja probije ondje gdje se, lišena društvenih, političkih, ideoloških oznaka zrcali ogoljena apsurdnost praznine ljudskoga iskustva, u konačnici, na jednoj dubljoj razini, lišava ovo djelo vezanosti uz vremenski okvir njegova nastanka, stavljajući ga, njegovom spoznajnom, filozofskom težinom, nedvojbenošću koja je potkrijepljena konkretnim životnim...

Danas se, kazati će Llosa, pišu i tiskaju mnoge knjige, možda više nego ikada, ali nitko više ne vjeruje da one služe bilo čemu izuzev kraćenju vremena. Da, zaključiti će on, „književnost je postala light, a to je pojam koji je pogrešno prevoditi kao laka, jer zapravo znači neodgovorna, često i idiotska“.

Ideja o komunikaciji bez posrednika forte je suvremenog doba. Danas, kada na različite načine društva izbjegavaju posredništvo, više no ikad se naglašava prijetvorna ambivalentnost uloge fiksera koja se najbolje ogleda u izreci koju navodi autorica: traduttore, tradittore (prevoditelj, izdajica).