Pod crvenim svjetlima državnih kabareta presvučenih u pliš i hotela za strane delegacije, u trapericama i košulji od najlona, Márquez pije, pleše i razgovara s razvlaštenima i proletarijatom, političarima i njihovim pijunima. Željezna zavjesa nije ni zavjesa ni željezna, klinički utvrđuje odmah na početku ove zbirke reportaža, ujedno zadavši tempo naraciji i visoko postavivši ljestvicu čitateljskih...

Forgáchev se život sasvim promijenio kad ga je u jesen 2013. nazvao poznanik iz djetinjstva i rekao mu da ima nešto za njega: pretražujući tajne policijske arhive, pronašao je dosje Andráseve majke. Ispostavilo se da je Bruria bila informatorica mađarskog komunističkog režima. Kao, uostalom, i njegov otac Marcell.

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom.

Tako su duboko potisnute afričke tradicije i ideje, tako duboko zakopane da danas čak i sami Afrikanci gotovo sve afričko smatraju inferiornim. Ovo se odražava u obrazovnom sistemu, religiji i gotovo svemu drugome. Pa čak i naše elite inzistiraju - kao nekada kolonizatori - da su afrička kultura i ideje zaostale i loše.

Tijela su inkontinentni izdajnici kojima je dodir nasušan; naslijeđene bunde od nerca, servisi i zidni satovi simboli istrošene taštine i osjećaja za lijepo, života predanih na inventuru. Suvereno baratajući materijalom, Drakulić tako opaža i popisuje, pametno i pitko uvodeći temu starenja u naše književne razgovore.