'Malina' je roman o samoći, čežnji i melankoliji glavne junakinje koja je zapriječena ući u jezik i u društvo. Ona je bezimena žena okružena muškarcima koji imaju ime, prezime i zanimanje. Beznadno je podvojena između čežnje za ljubavlju, tj. njezine predodžbe o tome što bi idealna ljubav trebala biti i potmule, možda nesvjesne želje za samorealizacijom.

Olga Tokarczuk uvjerena je da ne treba trošiti papir na izlizane priče i načine pisanja pa stoga transgresijom književnih formi pokušava čitatelju realnost približiti na drugi način – jer ukoliko se realnost opiše kao fiksna, zamrznuta u jedan kadar, onemogućeno je zamišljanje promjene. Zato je sada idealni trenutak za čitanje njezinih tekstova, razmišljanje njezinim tragom.

U vremenu pred nama trebalo bi što prije ukloniti uzroke raznih antagonizama koji duži niz godina postoje među svim dionicima knjižnog sektora, na relaciji pisci - nakladnici, knjižari-nakladnici... jer, na kraju krajeva, ‘okidači’ tih antagonizama najčešće su bili pojedinci a ne neki kolektivitet. Jer, ako se kriza zaoštri preko svih granica, i ako tada svatko počne vući na svoju stranu i gledati...

Nalazimo se u izvanrednoj situaciji i čini nam se da se nikad nije ovakva dogodila. Ratno stanje, a nema rata. Neprijatelj je nevidljiva radijacija, i nevidljivi virus. Slobodni smo, a ne smijemo ništa. I koliko god sve bilo turobno, ipak je na neki bizaran način utješno da smo na svim tim mjestima u povijesti već prije bili, i izvukli se. Čitala sam da vidim kako smo preživjeli.

Znam da će mnogima zvučati nerealno, ali za apsolvirati tj. jasno definirati i precizirati barem najvažnije probleme koji muče knjižare i nakladnike (a kasnije i druge ne tako malobrojne naše teme & dileme) dovoljna su dva ali intenzivna mjeseca, tijekom kojih će se oformiti ciljane radne grupe koje će u tom periodu kroz ne više od 2-3 sastanka (svaka) morati domisliti neke nove ili doraditi neke stare...