Marko Gregur : Čovjeka pošalješ k vragu a on ti kaže hvala
Kada netko usred razgovora koji vodite dobije "Nagradu Vladimir Nazor" za svoju knjigu, onda se sve točke na kraju rečenica pretvore u oči nasmijanih knjiških moljaca i srce poskoči još više nego kada je autor pristao na razgovor. Marko Gregur odgovorio je na mnoga pitanja u ovoj godini, na mnogim portalima i u časopisima, novinama, televizijskim gostovanjima, ako ga tko još nije zvao, zvat će. U našem smo razgovoru laganim pitanje-odgovor tempom pričali o nagrađenom romanu "Vošicki", ali smo kroz mjesec dana prepiske s Vošickim pod rukom zalazili u teme s kojih autor još nije skinuo veo tajne, otpuhnuli smo prašinu s visokih polica i zagazili u otajstva i svetogrđa književno-scenske zbilje. Koliko je eksperiment uspio, procijenite sami, tekst vam se pruža na “izvol’te”, nag, bez dezificijensa i maske.
Vošicki
Marijo Glavaš: O Vošickom si napisao roman od 400-tinjak stranica. O romanu se do trenutka u kojem ti pišem ovo pitanje ispisalo i napričalo tekstova, kritika, osvrta, razgovora, gostovanja – kada bi ih se sve zbrojilo možda bi se dobilo dodatnih 400 stranica. U kakvo te stanje doveo Vošicki? Ili da preformuliram pitanje: Marko, kako si?
Marko Gregur: Sad već dobro, jer Vošicki živi svoj novi život i pušta me na miru, ali tijekom pisanja znao me pošteno izmrcvariti. Ništa kod njega nije bilo jednostavno, čak ni najobičnije stvari. Ti si iz Splita pa mogu uzeti primjer knjižare. Vaša je knjižara Morpurgo stajala na istom mjestu od 1860. pa do prije koju godinu, kad je na žalost zatvorena. A Vošicki je u gradu koji je tad imao valjda deset gradskih ulica promijenio toliko lokacija da ih je uopće teško sve locirati. Mijenjalo se i sve oko Vošickog, države gotovo kao njegove lokacije, puno sam čitao, istraživao i bilježio, da mi se sve ne raspline. U pojedinim trenucima, već sam to jednom rekao, u glavi mi je bila centrifuga. Drago mi je da je Vošicki iza mene. U svakom smislu. S druge strane, ipak je još ispred mene, ali o tom potom.
U proteklih godinu dana uz roman Vošicki često se u javnosti govorilo i o romanu Mladenka kostonoga. I ti i Želimir Periš iza sebe imate gomile istraživačkog rada i dugotrajni period pisanja koji su na kraju urodili obimnim hvaljenim proznim djelima. Vidiš li rudarenje po prošlosti i obrađivanje kompleksnih tema kao nešto što je nedostajalo književnoj publici u Hrvatskoj, nešto čime ćeš se nastaviti baviti?
Ne znam jesu li publici nedostajala takva djela, ali našla su put do čitatelja. Kod pisanja me ne zanima što publika treba i želi. Pišem o onome što meni nešto znači i vrijedi, a ako to publika prepozna onda super. Vjerujem da je jednako i kod Želimira. Naši su romani našli put do čitatelja, ispada da smo dobro odabrali teme, ali zamislite mailove nakladnicima s ponudom romana u kojemu Želimir piše da ima odličnu stvar s vješticom, ima malo deseterca, guslara, a sve se odvija u 19. stoljeću u dalmatinskom zaleđu. Ili da ja nudim vruću temu koja obrađuje lokalnog nakladnika koji je umro prije 70 godina, koja će se posredno baviti i poviješću nakladništva, problemima izdavača tijekom 20-ih godina 20. stoljeća itd. Doduše, ja sam moderan i aktualan jer imam ustaše i partizane, siroti Želimir ni to. Sreća je naša što takve mailove nismo morali slati jer nam je urednik Kruno Lokotar, siva eminencija hrvatskog nakladništva, kako se nedugo po jednom pitanju govorilo, inače prisilni freelancer još od propasti Algoritma. Kako bilo, prepoznao je Vošickog otprve, kao uostalom i Mladenku kostonogu, ili ranije mnoga djela koja su odudarala od onog što nerijetko prevladava.
Upoznali smo se 2014. kada si dobio Prozaka za zbirku kratkih priča Divan dan za Drinkopoly. Prije te knjige već si imao objavljenu još jednu zbirku kratke proze, Peglica u prosincu, a njoj je, sada već prije čitavog desetljeća, prethodila knjiga poezije Lirska grafomanija – tvoje prvo ukoričenje. U to vrijeme našeg prvog susreta 2014. dalo se skužiti da je Gregur zajeban lik koji se neće ustručavati pisati ni o čemu. I bilo je Koprivnice posvuda u tvom tekstu. I sve je mirisalo na "brzo će napisati roman". Ali meni ništa nije dalo naslutiti da ćeš napisati Kak je zgorel presvetli Trombetassicz i posljednji naslov Vošicki. U Trombetassiczu si uronio u koprivničko 17. stoljeće, a s Vošickim stotinjak godina unatrag - pretražuješ li već arhive i korespodencije za neku novu temu i koprivničku kulisu?
Hvala ti na komplimentu! Nije ni meni, vjeruj, pogotovo kad govorimo o Trombetassiczu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bih mogao napisati kajkavski roman smješten u 17. stoljeće. Izravne zasluge idu mom prijatelju Hrvoju Petriću, profesoru povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, također Koprivničancu, koji me ne samo nagovarao da napišem takav roman nego mi i dao literaturu, dobrim dijelom svoju autorsku. Ni tad, kad sam to donio kući, nisam mislio da ću se time baviti, ali kako sam od onih koji sve moraju barem prolistati krenuo sam i završio s potcrtanom i markiranom knjigom punom bilješki i označivača stranica. Kajkavski je došao kasnije, nisam uopće mislio o tome, tek kad sam sjeo pisati, gotovo podsvjesno prva rečenica javila se sama na kajkavskom: "Odma vjutro skoro su ga pregazile svinje." S Vošickim je bilo drugačije utoliko što pripada razdoblju koje me najviše zanima, kraju 19. i prvoj polovici 20. stoljeća pa mi je čudnije da ga nisam krenuo istraživati i pisati ranije. Novi roman, ako nešto od njega ispadne, bit će drugačiji. Smješten je u suvremenost, a Koprivnicu ovaj put mijenja otok. No, ima malo Koprivnice i na ovom otoku, a malo i mimo otoka. Inače volim stvarati različita djela, jer tako otkrivam nove stvari ali i samoga sebe.
Zbog čega te najviše zanima razdoblje kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća?
To je kraj jedne i početak druge epohe. Vrijeme u kojemu se svijet slomio dva puta, a politički se sustavi i države mijenjali kao na traci. S Prvim svjetskim ratom sve se promijenilo. Došla je moderna koja je, u suprotnosti za zastarjelim taktikama i taktovima džentlmenskih oficira, u nekoliko godina novim oružjem i otrovima pobila milijune, a dodatne milijune osakatila i izludjela. Strava je upisana u mlade ljude, pogledaj slike Georgea Grosza ili Otta Dixa. Ljudi su izgubili smisao i nadu u budućnost, a istodobno, ili baš zbog toga, odbacuju sve dotadašnje, dolazi vrijeme jazza i zabave. Kad tome još dodamo španjolsku gripu… Sve je to odlično opisao Philipp Blom u knjigama Vrtoglave godine odnosno Rastrgane godine. To je samo dio razloga zbog kojih me to razdoblje zanima, s time da se ovaj odgovor zapravo tiče razdoblja tek do početka 20-ih. Teško i zanimljivo vrijeme, nije čudno da razdoblje između dva svjetska rata neki nazivaju drugim tridesetogodišnjim ratom.
Rušiti je lako, graditi teško, svi to znamo, a meni se ipak nekako gradi.
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz
Mogla bi se zvati Leda
Je li svijet od tada postao bolji, ljudi neskloniji nasilju (ili je tvoja vjera u njih velika) kad si, među ostalim studijima koje si dosad završio, odlučio studirati i međunarodne odnose i diplomaciju?
Učiš i studiraš da bi nešto razumio, ne zato što vjeruješ da je nešto dobro. Bila to automehanika, medicina ili međunarodni odnosi. I da bi popravio ili se barem približio ideji kako bi se nešto moglo popraviti. Ne vjerujem u to da ljudi postaju bolji, ali razvija se civilizacija, mehanizmi koji nas pomoću zakona i suda drže pod kontrolom. Time sam se bavio u romanu Kak je zgorel presvetli Trombetassicz. Vidimo kod katastrofalnih situacija, kad sve padne u vodu, kako se brzo ljudi promijene pa u dan-dva opljačkaju sve dućane. Ali, ali: neki, možda čak mnogi, pomažu. Većina pasivno gleda što se događa. Studije bih prije povezao sa znatiželjom, ali i stavom da uvijek treba povezivati, graditi bolje odnose. Diplomacija je uvijek povezivanje. Ima ta jedna definicija da je diplomacija kad čovjeka pošalješ k vragu a on ti kaže hvala, ali osim promoviranja vlastitih stavova i ciljeva, ona uključuje i prihvaćanje tuđih razloga te poziva na dijalog, uz detant kao opciju ili znak dobre volje, koja bi nam često svima trebala, a na nju nismo spremni. Rušiti je lako, graditi teško, svi to znamo, a meni se ipak nekako gradi.
Koriste li diplomatske vještine i znanja sada kad si na funkciji u Društu hrvatskih književnika? Što se u cehovskom udruženju 2021. gradi, što šalje k vragu?
Da, i na mjestu tajnika Društva hrvatskih književnika pokreće me ideja povezivanja i suradnje na dobrobit svih dionika. Gradi se i gradilo se puno tijekom 121 godine, od osnutka Društva 1900. Važno nam je da smo u kratkom roku uspjeli obnoviti prostor tako da čekamo da prođe korona kako bi bio u punoj funkciji, kao okupljalište pisaca i ostalih umjetnika, prostor susreta, suradnje i povezivanja. Raspisali smo natječaj iz Fonda za kulturu DHK kojim ćemo financirati pojedine projekte, u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom imali smo natječaj za najbolji haiku, a krajem lipnja dodijelit ćemo nagrade, u dogovoru s pojedinim lokalnim televizijama planiramo raditi priloge o knjigama… K vragu ćemo nadam se poslati koronu, i to ubrzo.
Jesu li književna udruženja u Hrvatskoj politički polarizirana, ili je stanje nešto drugačije od vremena u kojemu je Vošicki živio i djelovao? Postoji li na ionako raskupusanom književnom planu u Hrvatskoj konsenzus Društava u zagovaranju ciljeva poput jačanja položaja pisaca?
Politika oduvijek polarizira. Evo nam pola čak i u samoj riječi, kao da smo je mi izmislili. Ali, radije nego geografski ili politički pol Društvo hrvatskih književnika vidim kao magnetski pol koji privlači i koji će nadalje privlačiti dobru književnost i ideje te djelovati na jačanju pozicije književnika što mu je kao strukovnom udruženju cilj. Osobno sam uvijek za dijalog koji jedini može voditi prema konsenzusu. Za razmišljanje, bez zaključka, navodim Slobodana Novaka koji je u velikom romanu Mirisi, zlato i tamjan napisao: "Promijeniti je najgore. Nego najbolje kako je. Svaka stvar postane dobra kad poumiru oni koje je stresla i kad se zaboravi početak." Puno sam mislio o tim rečenicama, koje je napisao pisac koji je ipak slobodan i nov.
Divan dan za Drinkopoly
Je li bilo moguće odvojiti politiku od Vošickoga, napisati roman u kojemu je politika izostavljena? Je li, srodno tome, moguće promatrati književna djela izolirano od njihovih autora koji javno djeluju i govore (i pri tome stvaraju kontroverzne izjave/poteze – primjerice spomenuti Novak, ili Peter Handke)?
Nije, jer politika je uvelike odredila njegov život. Šire gledano, zbog politike je nekoliko godina proveo u Prvom svjetskom ratu, nakladničko djelovanje najvećim je dijelom definirano time što je objavljivao Krležu kad se drugi to nisu usudili, u Drugom ga je svjetskom ratu jedna politika, ona endehazijska, zatvarala jer je radio za komuniste, da bi ga na kraju zatvorili i komunisti, sa 70 mu godina odbili pravo na invalidsku mirovinu, nakon što su mu sve oduzeli i natjerali da živi u vinogradu od socijalne pomoći.
Autorski pak tekst odnosno književna djela moguće je gledati odvojeno od autora, osim u iznimnim slučajevima, pogotovo kad je tema samih njihovih djela određena teza koju provlače i u javnom govoru. Tako je ogromna razlika između Novaka i Handkea, nikako ne spadaju u istu rečenicu, koji negira genocid i tekstovima slavi zločince. Nisam ih čitao, priznajem, te zločinačke, ali vjerujem da Alida Bremer, koja na to ukazuje, jest. Hamsun je primjerice “preživio”, unatoč podržavanju fašizma, što znači da se njegovo djelo čita odvojeno od uvjerenja. S druge strane, u ovom odvajanju dolazi i do polarizacije po logici stvari – to što se nekome ne sviđa, nekome se sviđa i to podržava, ili mu jednostavno nije važno.
Uzmimo primjer Salmana Rushdieja, kojeg mi čitamo bez neke ozbiljnije pomisli na fetvu koja ga je zakačila, jer nam to nije važno, za razliku od čitatelja u Saudijskoj Arabiji. Uostalom, i sam je Handke dobar primjer. Ono što je nama važno i moguće nas odbacuje od njegovih tekstova, nekome pak u Jemenu, Kanadi ili na Bahamima ne smeta ili uopće za to ni ne zna. Ili u Švedskoj akademiji, inače ne bi dobio Nobela. I sam sam pročitao jedan njegov roman, neovisno od političkih stavova. Generalno gledano, Handke i slični zapravo su iznimka koja potvrđuje pravilo.
Dok si istraživao i pisao Vošickog, jesi li naišao na neočekivana iznenađenja u vezi njega i/ili Koprivnice, nečeg trećeg?
Nije bilo nekih posebnih iznenađenja, više produbljivanje i proširivanje saznanja, u prvom redu o Vošickom. Pronašao sam i prikupio dosta dokumentacije koja je dosad bila nepoznata i to me raduje. Naišao sam doduše na jedan dokument koji malo mijenja na stvari jednu pravu biografiju, osobe bliske Vošickom, ali ne bih sad o tome. Knjiga je već bila gotova tako da toga nema u romanu, ali plan mi je o Vošickom napisati doktorsku disertaciju pa će tome tamo biti mjesto.
Problem je kritike jednak problemu samog pisanja: uglavnom se događa između dva posla i stotinu obaveza, pokretana entuzijazmom.
Kako život zna biti zanimljiv: evo je, dok se dopisujemo, između prethodnog i ovog pitanja stigla vijest da si za roman Vošicki dobio nagradu Vladimir Nazor. Čestitam Marko! Kad se već tako lijepo namjestilo, hajde da se tu zadržimo na tren: kako općenito gledaš na književne nagrade? Jesu li dobar i dovoljan kriterij čitateljima pri odabiru knjige? Je li ih u redu rangirati i uvesti u kriterije procjene kvalitete književnih djela?
Hvala ti! Mislim da su književne nagrade odlična stvar jer se time u fokus kroz godinu dana stavlja više naslova, književnost je uz njih prisutnija u medijima itd. Dio su književnog života, kao i kritika ili predstavljanje knjige, a sama dodjela nagrade je književni blagdan na kojem se okupljaju ljudi posvećeni istoj stvari. U Koprivnici dodjeljujemo nagradu Fran Galović i ona je važna za autore, ali jednako tako i za sam grad, i ti dani su baš veselje. Više-manje su dobar kriterij, pogotovo ako se gledaju širi izbori koji ukazuju na više naslova. Jedini kriterij nisu nikako. Tu su spmenute kritike i preporuke prijatelja, odnosno preporuke knjige od usta do usta, što je možda i najvažnije. Mislim da nema vrhunske knjige koja je dospjela do najšireg čitateljstva bez ovakve promocije. Zatim reklame i tekstovi o knjigama po blogovima, aktivnih čitatelja/ica koje pišu o pročitanom, a nije riječ o klasičnim kritikama. Ima toga, zapravo.
Knjige se uvijek rangiraju. Svaki ih žiri rangira, a nagrađena je prvorangirana, zar ne? Kriteriji mogu biti, a na to valjda i ciljaš, kvalitativni i kvantitativni. Meni se osobno takav spoj čini kao dobra ideja, unatoč brojnim negativnim reakcijama. Mislim da će smanjiti mogućnost da se potpore daju na onakvoj kvalitativnoj, estetskoj prosudbi koja se više tiče autora, a manje same knjige, odnosno da će kvantifikacija pomoći argumentaciji i da će se tražiti ozbiljniji razlozi za ili protiv određenog djela. S druge strane, s iznimkom Kiklopa, a i tu je bila riječ o nagradi za hit odnosno prodaju, ne sjećam se bune protiv neke nagrade tako da su valjda ljudi zadovoljni svim povjerenstvima pa razumijem logiku zašto su protiv, jer dobre se stvari ne trebaju mijenjati. Ili prigovaraju iza leđa, jer na ljude je teže zagalamiti nego na brojke.
Imaš li omiljene domaće naslove (od kojih neki možda i nisu ušli u izbor za nagrade u posljednjem desetljeću) koje ćeš bez razmišljanja preporučiti slučajnom čitatelju/prolazniku?
Ima jedna koju volim preporučiti, a da nije ušla u izbor za nagrade u posljednjem desetljeću, jer je nešto starija: Povijest pornografije, Gorana Tribusona. Od novijih naslova izdvojio bih zbirku poezije Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan, Črnu mati zemlu Kristijana Novaka, poeziju Alena Brleka, a nedugo sam pročitao Portret Che Guevare Zlatka Krilića, no napominjem da mi je on šef, da ne bi bilo nismo znali ili da preporučujem frendove. Upravo čitam Gušterov rep Korane Serdarević i prve dvije priče koje sam pročitao su odlične.
Koliko si zadovoljan kritikom koja je popratila roman Vošicki? U kakvom je stanju književna kritika u Hrvatskoj? Pronalaziš li u njoj kvalitetne i potrebne informacije? Ima li je dovoljno? Mogu li se čitatelji osloniti na domaću kritiku kao izvor književnih preporuka?
Vošickijev posinak Miroslav Vlahović rekao mi je da mu se čini da je Vošicki opet među nama, i to mi je najdraži prikaz knjige. Knjiga živi, ima čitatelje, o njoj se pisalo… Problem je kritike jednak problemu samog pisanja: uglavnom se događa između dva posla i stotinu obaveza, pokretana entuzijazmom. Mislim da imamo sjajnih kritičara, a situacija je posebno zanimljiva u poeziji gdje beskompromisno nastupaju Nagulov i Ivankovac. Ne bezgrešno, ali sa stavom. U Artikulacijama sam objavio Ivankovčevu autokritiku, neki su mislili da je njegovo prezime iznad teksta zabuna. Žilava je ta naša kritika i ima je prilično. Dijelom je estrada, dijelom je reklama, ali o knjigama se dosta govori i piše.
U romanu Vošicki pišeš o vremenu u kojemu se živi (i) od tiskanja novina i razglednica. Koliko si, uz pisanje, pratio/pratiš novine/časopise s kulturnim predznakom objavljivane u Hrvatskoj? Izdanja nekoga od njih i danas ne propuštaš? Žališ za nekim ugašenim?
Pratim, prilično. I kulturu u dnevnim novinama, Vijenac, prije nego što je propao i Zarez. Književne časopise također, iako tu postoji problem slabe distribucije odnosno visoke cijene. Moram reći da je "nova" Republika, koju izdaje DHK, a odnedavno uređuju Julijana Matanović i Mario Kolar odličan časopis. Portali su zato, u prvom redu kao prostor vijesti iz književnosti češći izbor. Odem na Booksu, Moderna vremena, nekad prije na Arteist, pogledam Culturenet. Škicnem i strane časopise da vidim što se radi. Dosta pratim, da, kad ovako pobrojim. Žalim za svime što se ugasi u kulturi...
Kako se osjećaš kao pisac u doba kada je malena vjerojatnost da će ti na vrata stići razglednica, ili pismo čitatelja, dok ti istovremeno u digitalnom obliku pristupiti može svatko?
Svega jednom dobio sam pismo i bio je to osjećaj poštovanja prema pošiljatelju. Ono, moraš staviti u kuvertu, odnijeti na poštu, sve to. S digitalijom sve je lakše i svega ima više, što je dobro i loše. Pokušavam svakom odgovoriti, ali nekima je teško shvatiti da nije baš samo tako "malo pogledati rukopis pa reći što mislim". Naravno, neki mi pišu i o mojim knjigama, tu je lakše (hehe). Generalno, veseli mogućnost tog kontakta s čitateljima i bilo je poruka koje su bile baš poticajne i koje su mi puno značile.
A ti, kome bi (od živih ili onih s druge strane rijeke) pisao? Evo, slobodno iskoristi prostor i napiši ovdje pismo, pitaj, kudi, hvali, a Moderna vremena će se pobrinuti da ovozemaljski i onostrani kuriri obave svoj posao…
Pisao sam brojnima, u mislima, razgovarao s njima, i oni su odgovarali. Važnije, pisali su mi i odgovarali u svojim djelima. Pisca je najbolje poznavati tako, kroz njegova djela. Volio bih pisati mnogima s druge strane rijeke, a osim dakako predaka, bili bi to obični ljudi, recimo vojnik koji je danima sjedio u rovu Prvog svjetskog rata prije nego je poslan u juriš u kojem je poginuo, posve glupo, od neke topovske kugle. Naravno, ne moram naglašavati kako bi to bilo dobro da sam mogao pisati Vošickom. Da, još bih jednom Koprivničancu pisao, o kojem bih rado pisao, Žarku Dolinaru. Ali neću ovdje, bila bi to povjerljiva korespondencija.
Vošicki
- Hena com 03/2020.
- 424 str., meki uvez
- ISBN 9789532592801
Romansirana biografija 'Vošicki' prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s 'Got do kristi Kunst' (Bog uskrisi umjetnost).