Neven Ušumović: Kapital govori talijanskim, upravlja hrvatskim, a čisti smeće bosanskim jezikom
Probudi se u Sloveniji, na posao odlazi u Hrvatsku, poslije posla vozi dijete u Italiju na sate klavira. U svakodnevici čovjeka čiji je ovo itinerar naizgled nema mjesta za knjigu. No Neven Ušumović pisac je, prevoditelj i knjižničar koji pronalazi vremena za razgovor o književnosti i nesebično dijeli svoj svijet pročitanih i napisanih knjiga i kada je za realizaciju razgovora potrebno izmisliti dvadeset i peti (kasni, noćni) sat u danu.
O nagrađenoj zbirci Zlatna opeklina, Istri, knjigama, glazbi i hrabrosti bilo je veliko zadovoljstvo razgovarati s dobitnikom nagrade Kamov za 2020 godinu.
* * *
Zlatna opeklina
Marijo Glavaš: Osvojio si ovih dana nagradu Janko Polić Kamov za svoju sjajnu zbirku Zlatna opeklina. Deset je navečer i na vrata ti kuca čovjek čije ime nosi književna nagrada koju si primio. Možda te iznenadio posjet, ali Kamov se ne da i tvrdi da mu duguješ bar piće (pretpostavimo i nešto nadrealno: kafići su otvoreni). Što se dalje zbiva?
Neven Ušumović: Eheh. Baš negdje oko deset navečer obično se umorno srušim u postelju i pokušavam čitati, te je vrlo vjerojatno da bih se na vijest da je Kamov pred vratima uštinuo ne bih li provjerio jesam li budan ili već sanjam. Budući da ja živim u Kopru, a u Kopar zbog epidemioloških mjera nije dopušteno sada putovati ni iz Pirana, a kamo li iz Rijeke ili Barcelone, te ako uzmemo u obzir i da je u cijeloj Sloveniji već više od dva mjeseca na snazi policijski sat… toliko bih se puta morao uštinuti da bih se pred Kamovom zaista pojavio kao ištipana hartija!
Dakako da bi smo išli piti, spustili bismo se do podruma moje zgrade, gdje bih Kamovu prepustio izbor: istarska biska, kvarnerska lozovača, vojvođanska kajsija ili neko od bijelih vina iz Goriških brda, pa bi se zatim spustili još niže do prašnjavog atomskog skloništa, gdje bismo sjeli na ping-pong stol, pijuckali i razgovarali. Naši glasovi odjekivali bi praznim prostorijama, dok bih pokušavao uvjeriti Kamova koliko je još uvijek živ.
U jednom trenutku, sigurno ne bih izdržao i nakratko bih ga ostavio samog jer bih otrčao po svoju književnu nagradu da vidi koliko je lijepa ta skulpturica, taj njegov Ključ, ali i to bi bio samo povod da pokupim dvije knjige u kojima sam ga našao živog. Iz zbirke pjesama Predraga Lucića „Mjesec iznad Splita“ dao bih mu da čita naglas cijeli ciklus „Janko Polić u fine dinning restaurantu Kamov“ i molio ga da se zaustavi na stihovima: „Ponekad u grlu zastanu šutnje / Pa govorim / Ja svjetlost izgovaram / Tamu vidam / U lazaretima gorim / Ponekad i ja postojim…“ A dao bih mu da ponese sa sobom novu knjigu beogradskog profesora Tihomira Brajovića „Pedagoška fikcija“ koja se bavi Bildungs-naracijom u hrvatskoj književnosti; Kamov je u toj zbirci vrhunskih analiza dobio gotovo pedeset stranica: „…artističko ustrojstvo Kaljuže i već protoavangardno 'rastrojstvo' Kamovljeve lirike, odnosno novelističke proze, kao takvi obelodanjuju neotklonjivu svest ove prkosne, pobunjeničke umetnosti o tome da je sređena i harmonička građanska egzistencija u svetu nastupajuće modernosti tek formativna utvara koja nestaje i čili“.
Bilo bi to Kamovu sigurno jedno od ljepših druženja u životu. I sigurno bi se u nekom trenutku zapitao tko je čovjek sa skulpturom ključa u rukama, kako je taj Neven što sjedi pored njega i prati ga dok ispija treću bisku postao pisac koji svakodnevno živi knjige, riječi i one koji ih spajaju u čarobne nizove književnosti - i što ga još tako snažno u tome privlači?
Moja metamorfoza u pisca započela je u Subotici na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine. Subotica tada živi nevjerojatno intenzivan kulturni i društveni život, a ja se, zahvaljujući hrabrom potezu moje majke i razvodu roditelja, selim s periferije u centar grada i sudjelujem u svemu tome, kao mladac, širom otvorenih očiju. Na više mjesta pisao sam o toj atmosferi, najopsežnije za „Quorum“ (2000. godine, br. 4, u tekstu „Grad u Subotici“). Kasnije sam tragao za nekim konkretnim potezima gradske vlasti i došao do godine 1985. Naime te godine, na valu gospodarskog razvoja, gradski čelnici pozivaju Ljubišu Ristića, koji je već u to vrijeme bio jedan od najpriznatijih jugoslavenskih kazališnih redatelja, da prestruktuira i osmisli novi program za tadašnje Narodno kazalište. Gradska uprava uz pomoć Ristića i njegove skupine suradnika pokušava pronaći novi model za kulturni razvoj grada, koji bi revitalizirao, integrirao i mobilizirao njegove kulturne potencijale. Ristićeva neformalna kazališna “družina” KPGT (Kazalište Gledališče Pozorište Teatar), imala je u to vrijeme iza sebe niz vrijednih projekata i međunarodni ugled. Ristić je misiju KPGT-a opisao kao borbu “za jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor” i upravo je ta multikulturalna i mobilizatorska snaga ovog pokreta, praćena originalnim, čak “alternativnim” marketingom i načinom organiziranja privukla i subotičke gradske oce. Ristić povlači niz scenskih umjetnika za sobom iz cijele regije i omogućuje im djelovanje. Da ne nabrajam, za mene je najvažnija činjenica da u Suboticu iz Zagreba dolazi Indoš (Kugla glumište) i realizira nekoliko performansa, od kojih je na mene presudno djelovalo „Njihanje“. Nakon tog događaja jednostavno nisam više bio isti.
Upravo u to vrijeme počinjem se sadržajnije družiti s mojim susjedom piscom Gézom Antalom, koji je bio jedna od najglasnijih osoba u šarolikom krugu mladih rokera, stripaša, glumaca i performera koji su se tih godina okupljali u subotičkoj pivnici „Gustav“. Géza odlazi u JNA, a godinu dana nakon njega, 1990. godine, odlazim i ja: počinje vrijeme dopisivanja, kasnije i s drugim prijateljima i prijateljicama – bile su to naše kreativne radionice pisanja! Usred rata, te jeseni 1991. godine, dolazim na studij u Zagreb, a prijateljska pisma iz Srbije i dalje stižu; neka doslovno otvorena, neka doslovno rastrgana.
Počeo sam pisati usred prijateljstva i borbe da se taj intimni prostor održi. A kako je ubrzano nestajao svijet koji me je uveo u umjetnost, počeo sam stvarati fikcionalne svjetove da bih čitateljima približio te fantastične prostore. Imao sam sreću da u to vrijeme studiram komparativnu književnost, izvanredni profesori i kolege sa studija bili su i moji mentori i moji prvi čitatelji. Ako bismo tražili neki kontinuitet u mom „pripovjednom interesu“, vjerojatno bismo ga mogli naći u toj potrebi da čitateljima približim ali, istovremeno, ne bez ironije, učinim još egzotičnijim prostore u kojima sam živio ili živim. Dakako, sve u potrebi obnove raskidanih intimnih, kulturnih, povijesnih, pa i duhovnih veza.
Ovo je vrijeme borbe za očuvanje naših unutarnjih svjetova i naše međusobne isprepletenosti.
Rajske ptice
Makovo zrno
Živio si u Subotici, danas si u Kopru. Iz jednog bliskograničnog područja doselio si u drugo. Je li to prostor u kojemu se najlakše može "pripadati"?
Te dvije situacije ustvari nisu usporedive. Ja već gotovo dvadeset godina živim između dva grada: između Kopra i Umaga. U Kopru mi je obitelj, a u Umagu radim u gradskoj knjižnici i zapravo sudjelujem u društvenom i kulturnom životu toga grada i hrvatske Istre. Velika stvar je da kao knjižnica sudjelujemo u organizaciji Međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza, koji pak povezuju Umag, Kopar i Trst, tako da sam svih ovih godina mogao produbljivati tu vezu koju svakodnevno održavam (spominjem i da je moja kći Nastasja gotovo dvije godine imala nastavu klavira u Trstu, tako da sam svakog tjedna vozio između ta tri grada!). No, nije stvar samo u osobnoj situaciji: na relaciji Umag – Kopar – Trst ljudi kruže, upućeni su svakodnevno jedni na druge na različite načine; Subotica je već tri desetljeća u mnogo većoj izolaciji, pa iako mnogi Subotičani prekograničnu pokretljivost doživljavaju kao dio svoga identiteta, za njeno ostvarenje potreban im je mnogo veći napor.
Ali tvoje pitanje tiče se prije svega pripadnosti, a s te strane ti si u pravu: to je zaista moj prostor, taj „međuprostor“. Fulvio Tomizza (Materada, Hrvatska 1935. – Trst, Italija, 1999.), pisac čije ime nosi naša manifestacija, koncizno je definirao taj osnovni unutarnji stav: „identificiram se s granicom“. I kao pisac i kao knjižničar i kao prevoditelj uvijek sam ustvari nadahnut tom liminalnošću, mogućnošću posredovanja, približavanja, susreta, dakle, intenzivnom pokretljivošću u multiverzumu. Održavanje takvog „višedimenzionalnog“ prostora zapravo je ono na čemu u Gradskoj knjižnici Umag svakodnevno radim sa svojim kolegicama Suzanom, Tihanom i Ivanom.
Je li biti u mogućnosti identificirati se s granicom iznimka, privilegija koja je lakše dostupna u multikulti enklavama/oazama? Globalno gledano, prosječnom (ratom, politikom oblikovanom) čovjeku ovih prostora još uvijek lakše se identificirati s nečim jednostavnijim, jednim, istim i sve van granica svoga i kruga sebi sličnih smatrati ugrožavajućim faktorom.
Jako dobro pitanje, odmah slijede korekcije na prethodni odgovor. Naime, život u Istri zaista je privilegija, ali ovakva situacija zajedničkog života ima svoju povijest sukoba i mislim da je dobar dio Istrana svjestan kako se upravo zbog toga ovakva sociokulturna konstelacija treba čuvati i unapređivati.
Ali privilegija je i raditi u knjižnici i organizirati manifestacije kao što je Forum Tomizza, a ne – vratimo se sada temama „Zlatne opekline“ – sezonski raditi za neku od brojnih ugostiteljskih tvrtki ili obrta u Istri. Naime, jedna je slika višejezičnosti kao vrijednosti na kulturnom planu (iako i ona ima uvijek svoj politički kontekst otvorenih ili amortiziranih konfrontacija), a drugačiji su obrisi te višejezičnosti kada se ona analizira na konkretnim primjerima u turističkom pogonu. Ubrzo se otkriva da to višeglasje ima svoju stratifikaciju i da jednim jezikom govore oni koji imaju kapital, drugim oni koji njime upravljaju, a trećim oni koji zarađuju za kruh, odnosno za svoju obitelj. Mogu se tu zamisliti razne kombinacije, stereotipna slika (ali zbog toga ne manje realna) je ona u kojoj kapital govori talijanskim, upravlja hrvatskim, a čisti smeće bosanskim jezikom, ali i obrnuta priča se može čuti, naime da kapital govori hrvatskim književnim standardom, upravlja čakavskim, a smeće čisti domaćim talijanskim dijalektom! Ukratko, višejezičnost nikada nije idilična, gospodarski i politički odnosi moći stratificiraju i jezičku sliku pograničnih krajeva i u istarskoj svakodnevici svi mi pomalo zamuckujemo: nekad zbog jezičke nekompetentnosti, nekad zbog socijalne nemoći i isključenosti.
No, vrijeme je da zaista odgovorim na tvoje pitanje: iskustvo kulturnog i društvenog života u Vojvodini, a posljednjih dvadeset godina u Istri, pružilo mi je svijest da ne postoji samo jedna priča o prostoru i aktualnosti u kojima živimo i da se dirigirana ili spontana hegemonija većinskog naroda svakodnevno mora obuzdavati. Dakle, pišem o privrženosti lokalnoj slojevitosti života usprkos „čovjeku ovog prostora“ kojemu je nacionalistička simplifikacija stvarnosti prešla u palanački refleks kojim se ograđuje od svega što ne razumije i što mu smeta.
Moram ti priznati da me Zlatna opeklina iznenadila. U kasno ljeto ove godine putovao sam iz Dalmacije u Istru i kao čovjeka koji je išao prije svega na odmor i kojega je u predvorju pozdravilo fascinantno zelenilo goranskoga kraja, zatrubila mu Učka i onda se otvorio svijet (poluotok) u kojemu je i s prometnog znaka jasno da je to drugačiji dio Hrvatske (ograničenje na autoputu je 110, za razliku od 130 km/h u ostatku zemlje, poruka je višeslojna) - zatekle su me teme (tu ne mislim samo na u tvom odgovoru spomenute jezične kaste) koje obrađuješ u pričama nagrađene zbirke. Ali svakako mi je drago bilo čitati je baš sada, u ovo vrijeme prizemljenih aviona i kufera pospremljenih u ormaru - jer, primjerice, tema turizma kakvu ti obrađuješ u Opeklini čovjeku jednostavno ne padne na pamet dok je u Istri, a sada je već sve zajedno poprimilo i potpuno novu (gotovo apstraktnu) dimenziju. Zanimljivo je kako ovo pitanje tebi odašiljem iz Splita, grada koji nosi svoju opeklinu turizma, iz grada u kojemu je turizam u proteklim godinama rapidno pomeo grad i sada su se nabijene čestice turizma raspršile i za sobom ostavile klimave oslonce o koje su se mnogi naslanjali. Je li ova situacija sad prilika za kulturu, za knjigu?
Iskreno, nisam očekivao da će „Zlatna opeklina“ dobiti takve dimenzije aktualnosti koje ima sada, u sveopćem zastoju turističke dinamike. Moja osnovna namjera bila je pokazati koliko turistički simulakrumi u Istri već desetljećima kreiraju društvenu svakodnevicu, drugim riječima, htio sam još jednom iz priče u priču potkopati taj samorazumljivi osjećaj za ono što se smatra realnošću. Budući da u ovom intervjuu pokušavamo naći neke poveznice koje će čitateljima učiniti pristupačnijim moj neveliki književni opus, čini mi se kako vrijedi istaći da se u Istri obogatio moj osnovni osjećaj urbanog prostora koji nosim iz Subotice: raskošnu secesijsku arhitekturu toga grada nikako nisam mogao povezati s trenutkom u kome živim, oduvijek sam imao osjećaj kako su to kulise zaostale iz nekog putujućeg kazališta (referiram ovom sintagmom i na novi Ferićev roman, izvrstan!) među kojima se mi živući ne snalazimo. U Umagu mi se taj osjećaj pojačao toliko da mi se uvukao pod kožu: čini mi se kako smo mi Umažani (i vi Splićani!) u vrijeme sezone u takvoj situaciji da smo za turiste poput jedne neusklađene skupine amaterskih glumaca, pretpostavljamo koje su nam uloge i nekako ih odrađujemo, ali ostaje taj unutarnji osjećaj da to za turističku publiku nije dovoljno: pa oni su došli radi intenzivnije doze autentičnosti, među njima vlada nulti stupanj tolerancije prema našoj fjaci!
Toliko što se tiče „zlata“, ali naglasak je u ovoj knjizi na „opeklinama“. Svakako bih htio reći na ovom mjestu da moja knjiga nije radikalna kritika turizma, mislim da je jasno i iz mojih priča da ne mislim da postoji neka vanjska pozicija, naprotiv: moje su junakinje i junaci „insajderi“, a njihova iskustva svjedoče i ukazuju na činjenicu da turistička mobilizacija društvenog života jednog prostora, jednog grada nanosi nebrojeni niz opeklina od kojih su neke površne, a neke duboke, možda već i neizlječive. U svakom slučaju, svi mi koji živimo i radimo na održavanju turističkih destinacija pod istim smo žarkim Suncem, štoviše još više se pržimo kada tog Sunca nema – što smo upravo ove godine i iskusili.
Odgovor na posljednje pitanje u ovom pitanju: kao knjižničar nikada nisam doživio ovakvu potrebu i interes za knjigom i mislim da su hrvatske spisateljici i pisci, a na drugi način svakako i hrvatske knjižnice pokazali visoki stupanj odgovornosti, odnosno kvalitete i otvorenosti za čitateljice i čitatelje. Ovo je vrijeme borbe za očuvanje naših unutarnjih svjetova i naše međusobne isprepletenosti. Produbljuje se prije svega suosjećanje za egzistenciju (i nesagledivu složenost) drugih bića, kao i iskustvo onog nevidljivog, onog što podstiče imaginaciju, a taj doživljaj pruža upravo književni tekst svojom nadahnjujućom apstraknošću, a ne televizijski ekran svojom hipnotizirajućom omniprezentnošću.
Za mene je prevođenje istovremeno škola o (ne)mogućnosti usvajanja drugog jezika, koliko i osnaženje svijesti o nepostojanju „vlastitog“ jezika...
Kako nam se turizam i knjižnica neprestano provlače kroz razgovor, jedno zgodno turističko-knjižnično pitanje samo se nameće: 2010. godine u hrvatskoj je objavljeno u baršunasti grimiz umotano izdanje romana Alana Bennetta pod naslovom Suverena čitateljica (Fraktura, prijevod s engleskog Patricija Vodopija). Da u umašku knjižnicu ušeta strastvena čitateljica s krunom na glavi, sa željom da upozna napokon i hrvatsku suvremenu književnost i obrati ti se s pitanjem da joj izabereš 10 naslova hrvatskih autora objavljenih u 2020., kakvu bi listu sastavio toj posebnoj turistkinji?
Oh, hvala na pitanju, listmania je zaista moja omiljena forma izražavanja (smijeh)! Zbog toga sam knjižničar, a ne kritičar (iako rado i neprestano čitam književne kritike), naime, oduvijek sam davanje preporuka za knjige (glazbu, filmove) doživljavao kao svoj poziv, to je ono čime zasipam bližnje, već desetljećima. I baš bi se svi mi u umaškoj knjižnici obradovali Suverenoj čitateljici (koja bi nekim čudom vladala i hrvatskim jezikom) budući da bismo Njezinoj kruni ove godine itekako imali što ponuditi; 10 naslova je premalo, ali držimo se zadanih okvira. Krenuo bih od maestralne „Mladenke kostonoge“, preko obiteljskog „Putujućeg kazališta“, alternativnog „Sladostrašća“, strujnog udara koji donosi „Radio Siga“, jezovitog „Pristaništa“… eh, trebao bih se raspisati o svakom naslovu, ali evo tražene liste za Njezino veličanstvo, a za sve ostale liste (desetljeće i više unatrag) svakako preporučujem stranice Gradske knjižnice Umag!
- Želimir Periš: Mladenka kostonoga (OceanMore)
- Zoran Ferić: Putujuće kazalište (V.B.Z.)
- Asja Bakić: Sladostrašće (Sandorf)
- Ivan Vidak: Radio Siga (Sandorf)
- Darko Šeparović: Pristanište (Fraktura)
- Đurđica Čilić: Fafarikul (Disput)
- Marina Šur Puhlovski: Zbogom, djevojčice (V.B.Z.)
- Marko Gregur: Vošicki (Hena com)
- Ante Zlatko Stolica: Blizina svega (Fraktura)
- Nada Gašić: Devet života gospođe Adele (Sandorf)
…hm, stvarno bih odmah mogao dodati još deset naslova, ali moram se zaustaviti, sljedećih deset čeka Vas prilikom Vašeg sljedećeg dolaska, Vaša visosti!
Uz dobre knjige ide i dobra glazba. Čitatelju Zlatne opekline na dar prinosiš pozamašnu referentnu listu bendova i pjesama iz nekih ponešto drugačijih (tebi dražih?) vremena. Ocrtava li glazba kojom si prožeo zbirku (koja je ujedno i grafički uređena poput audio kazete) tvoj glazbeni ukus? Ili tvoja kćer nakon sviranja klavira odvali punk do daske, a ti lupaš na vrata da smanji?
Hahah, „Zlatna opeklina“ je svakako post punk, sa svim značenjima koje ono „post“ znači. Počnimo od toga da ja već od studija više slušam i pratim jazz i klasičnu glazbu nego rock. U srednjoj školi, pak, rock glazba bila mi je zanimljiva ne samo kao estetska, nego i kao sociološka činjenica, polje diferencijacije među mojim vršnjacima, dakle, držao sam neku distancu spram te ikonografije. Ali muzici sam oduvijek pristupao fanatično, zaista, otkad znam za sebe. Recimo, kao tinejdžeri svi smo nalazili neki svoj razlog za bijeg iz škole; jedini put kada sam ja to napravio dogodio se u mojoj petnaestoj godini, kada mi je na velikom odmoru prijatelj doturio kasetu sa snimkom albuma Šarla akrobate koju sam do tada bezuspješno pokušavao nabaviti – i danas se rado sjećam kako sam cijeli taj dan s tom kasetom u walkmanu šetao subotičkim ulicama skroz izvan sebe, u potpunom transu.
Negdje u to vrijeme otkrio sam njemački „krautrock“ (Can, Faust, Neu!, Amon Düüll II), njemačku elektronsku glazbu i Neue Deutsche Welle (DAF, Trio, Grauzone, der Plan...) i, prije svega, tada udarne i za mene formativne Einstürzende Neubauten… no, u „Zlatnoj opeklini“, u kojoj se (pogotovo na B strani) sve događa među mladima osamdesetih godina, taj njemački noise susreće se namjerno s jugoslavenskim novim valom i u funkciji je karakterizacije likova. Iza uključivanja svih tih motiva, međutim, ne stoji neka moja nostalgija za mladošću nego činjenica da njemački tinejdžeri u tom razdoblju u kome se odvija radnja nekih od priča „Zlatne opekline“ sigurno nisu bili oduševljeni jugoslavenskim turističkim aranžmanima svojih roditelja. No, još više mi je bilo stalo pokazati kako se osamdesetih godina polako i rock glazba u svom festivalskom vidu počela uklapati u turističku ponudu, a to se upravo događalo i u Istri. Dakle, u ovoj knjizi se rock industrija i turizam dovode u vezu i uspoređuju s obzirom na svoje strategije zavođenja.
Moram priznati da mi je rad na ovoj knjizi na novi način otkrio neizmjerno bogato i intenzivno razdoblje post punka, a nove orijentire dali su mi prilozi Simona Reynoldsa (osnovna referenca bila mi je njegova knjiga Rip It Up and Start Again: Postpunk 1978–1984). Inače mi se tijekom pisanja knjige, što se tiče jugoslavenske scene, kao pravi junak „Zlatne opekline“ ukazao Slobodan Tišma, novosadski konceptualni umjetnik, pisac i član izvanrednih sastava Luna i La strada koji su djelovali osamdesetih godina. Nevjerojatna je koincidencija da je koprivnički Šareni dućan otkupio ove, 2020. godine autorska prava i reizdao Luninu gramofonsku ploču „Nestvarne stvari“ (1984.) o kome s oduševljenjem raspravljaju junakinje moje posljednje priče u knjizi, Ulli i Anita!
Inače, budući da moja kći ne voli punk, pitao sam je što da napišem, kakva je to glazba koju ona odvali poslije (češće prije!) klavira, rekla mi je, kratko i jasno, napiši: rock.A kako si otkrio moju listmaniju, moram završiti s 10 bendova i kantautorica (!) koji su posljednjih godina objavili odlične post punk albume (ili imaju taj duh): Nadine Shah, Parquet Courts, Idles, Protomartyr, Fontaines D.C., The ex, Courtney Barnett, Car Seat Headrest, St. Vincent i, svakako, LCD Soundsystem.
Tih osamdesetih godina, u vrijeme prije Nevena pisca koji uopće percipira turizam kao složenu pojavu s posljedicama, u Njemačkoj pada zid, u Jugoslaviji napukline postaju sve veće i kroz pukotine se nazire raspad države. Strahuješ li da će se povijest ponavljati, neki novi zid, novi rat, novo pomicanje granica? Ili je to permanentno stanje koje tek mijenja svoje naličje?
Tako je, tim napuklinama s kraja osamdesetih bavi se recimo prva priča na B strani Hej, Slaveni Neubauteni, a one se, dakako, danas otkrivaju/učitavaju restrospektivno. Ta je priča svojevrsna autofikcija, a smještena je na rock festival koji se odigrao na pulskom stadionu 4. kolovoza 1990., gdje su nastupali jugoslavenski, njemački i britanski bendovi, od domaćih: Let 3, Miladojka Youneed, Borghesia i Disciplina Kičme. Jedan od vrhunaca koncerta bila je solo dionica na distorziranom basu Dušana Kojića Koje (frontmana Discipline): svirao je jugoslavensku himnu. Samim naslovom ove priče sugeriram koliko je osjećaj skorog kraja naše bivše države bio u zraku. Glasnici apokalipse, berlinski bend Einstürzende Neubauten (u prijevodu: Urušavajuća novogradnja!) raspadali su se na pulskoj pozornici zajedno s našom državom i društvom, a ono što nam je nakon svega ostalo u ušima jeka je Kojine bas gitare, koji nam poput svog idola Jimija Hendrixa svira distorziranu himnu zemlje koja srlja u propast.
Godinu dana prije, sa 17 godina, bio sam u Zapadnom Berlinom s prijateljem Igorom Marinovićem koji je po trgovima svirao klasičnu glazbu na harmonici: ušli smo u Zapadni iz Istočnog Berlina; išli smo dakle do, ispod i zbog Zida. Usred naše tinejdžerske fascinacije, ucijepio se doživljaj nemogućnosti razumijevanja povijesnog vremena: Zid je paradoksalno ujedno bio i figura zida, ostvarenje i poništenje metafore istovremeno, osujećenje dijalektičkog Aufhebunga njemačkog idealizma, činilo se da se Zid nikako ne može prevladati.
Sve više se suzdržavam od bilo kakvih generalizacija što se tiče tijeka povijesnog vremena, bilo kakvih projekcija, a pogotovo od proricanja i govora o onome „što će s nama biti“.
Na hrvatski si s mađarskog preveo zanimljive naslove i autore. Uz to, već duže vrijeme radiš u knjižnici u Umagu. Kako ta dva sastojka, prevoditeljstvo i knjižničarstvo, kao komplementarni, ali značajno različiti podskupovi svijeta knjige, djeluju na Nevena pisca?
Knjižničarstvo i prevođenje su za mene kao pisca „moja sveučilišta“, što bi rekao Maksim Gorki (smijeh). Knjižničarstvo me uči društvenoj vrijednosti knjige i čitanja, svakodnevno mogu pratiti vrlo raznovrsne fenomene života knjige preko temeljnih unutarnjih potreba naših članica i članova za književnim sadržajima: to znači za istinom, odnosno znanjem i zabavom, istovremeno. Još kada uzmemo u obzir da već gotovo dvadeset godina radim s vrlo kolegijalnim timom knjižničarki, i to u gradu Umagu u kome knjižnica ima itekako važnu i podržavanu sociokulturalnu ulogu, jasno je koliko je taj osjećaj društvenosti intenzivan. Osobito veliku težinu dobila je ta uloga knjižnice u ovoj godini: na sve načine, poštujući sve epidemijske mjere, pokušavamo ostati otvoreni, na raspolaganju smo korisnicima jer knjižnice su danas jedini javni prostori u kojima netko može neposredno dobiti informaciju, štoviše pomoć u zapletima s različitim (sve više digitalnim) sustavima koji utječu ne samo na emotivni i duhovni život, nego i doslovno na svakodnevnu egzistenciju. A ti su zapleti u ovoj godini zaista mnogima kompleksni i tegobni.
Prevođenje, pak, doživljavam kao svoj životni poziv i mislim da su me zagrebački studij hungarologije i vrhunski profesori kao što su Franciska Ćurković-Major, István Ladanyi, Jolán Mann, István Lukács, Orsolya Žagar Szentesi, ali i razgovori s tako genijalnim osobama kao što su bili profesorica Jadranka Damjanov (čiji je materinji jezik bio mađarski) i prevoditelj s mađarskog, inače vrhunski umjetnik Ivan Ladislav Galeta, zaista uveli u pisanje i neiscrpne kreativne dimenzije jezika, ali i njegove stranosti, nesavladivosti. Za mene je prevođenje istovremeno škola o (ne)mogućnosti usvajanja drugog jezika, koliko i osnaženje svijesti o nepostojanju „vlastitog“ jezika, uostalom, već ta figura „materinjeg“ upućuje da nije to, dakle, moj jezik, budući da ni „mater“ nije jednoznačna, da ne govorim sada o raznim „majčicama“ i „maticama“.
Spomenuo si na početku ovog razgovora svoju hrabru majku. Neka nam hrabrost bude tema i na kraju. Što je danas, u ovom i ovakvom svijetu i vremenu, hrabrost za pisca?
Moja majka Koleta Peić Gavran zaista je oličenje hrabrosti i na privatnom i na profesionalnom planu. Na oba plana odnijela je velike pobjede nad različitim fenomenima patrijarhalne prisile, a kao pročelnica subotičkog odjela za infektivne bolesti ulazila je u zaista teške situacije, hrabro i požrtvovano. Danas u mirovini prati kako se cijeli svijet vrti oko njezine struke.
Taj osnovni stav nikada nisam mogao oponašati, ali sigurno je kako me je odrastanje s takvom majkom približilo Daši Drndić, čiji život i djelo smatram pravim odgovorom na pitanje što je danas, u ovom i ovakvom svijetu i vremenu, hrabrost za pisca. I zato bih završio rečenicama koje izgovorila Daša Drndić u Zajednica Talijana “Fulvio Tomizza” na Forumu Tomizza u Umagu, 19. 5. 2016.: „Jedna od prepreka u konfrontaciji s fašizmom jest strah od slobode. Sloboda nas ostavlja na brisanom prostoru u kojem smo nove putove primorani tražiti sami. Na tom prostoru nema mase ni njene filozofije. Na tom prostoru nema kiča, tog zavodnika ugodnog i lijepog, te krivotvorene slike ljepote, laži koja bezvrijednom imputira vrijednost, na tom prostoru postoji sjećanje, ne njegovo frenetično satiranje i tabananje (…) Globalno gledajući, za sada fašizam puzi, ali sve brže puzi, tu i tamo, ovdje i ondje i, ukoliko mu se sada ne stane na put, nije više pitanje vremena kada će toliko ojačati da će se uspraviti i iznova krenuti u svoj makabristički marš, bit će to koliko sutra. Pojedinačni otpori tom pohodu fašizma, pa i oni u relativno malim skupinama – iako sve češći, kako vidimo, neefikasni su, nemoćni da ga zaustave. Smrt fašizmu može donijeti jedino masovni otpor, glasan i nedvosmislen ("radnici i seljaci i poštena inteligencija"). Takav otpor traži pristajanje na rizik i na neizvjesnost, on donosi mnoge nesigurnosti, ali on pruža jedinu mogućnost za kretanje prema slobodi.“
Zlatna opeklina
- Sandorf 11/2019.
- 167 str., meki uvez
- ISBN 9789533511771
- Cijena: 17.92 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Teme koje Neven Ušumović u 'Zlatnoj opeklini', u sklopu šire tematske okosnice, uzima za predmet interesa upravo su oni segmenti hrvatskog turističkog kompleksa o kojima se rijetko kada nešto čuje i koji se obično guraju pod tepih kao neželjena djeca marketinške reprezentacije najvitalnije grane hrvatskog gospodarstva.