Zašto su slikovnice knjige za djecu i za odrasle?
Kad bismo željeli jednom rečenicom ukratko odgovoriti na postavljeno pitanje, mogli bismo to reći otprilike ovako – zato što su (dobre) slikovnice redovito (dobre) priče, izgovorene riječima i naslikane. S obzirom na to da je naš svijet satkan od priča, bili djeca ili odrasli, dobra nam priča uvijek dobro dođe.
Želimo li taj odgovor razraditi ili odgovoriti na postavljeno pitanje iz više perspektiva, trebat će nam nešto više rečenica.
Na samom ću početku odgovoriti na gotovo retoričko pitanje zašto bavljenje čitanjem slikovnica smatram važnim. Promislite o tome tko danas i koliko čita i kakve se mogućnosti čitanja otvaraju onima kojima su roditelji čitali kao djeci (čak i sasvim maloj, prije nego što su znali i govoriti i pravo držati slikovnice), postaje jasno nešto što često ostane neizgovoreno te se u vertikali čitanja zanemaruje – upravo je zajedničko čitanje raznovrsnih, raznolikih i raznorodnih slikovnica kao prvih knjiga model kasnijih čitanja i temelj odnosa prema knjigama, bili toga svjesni jednom kad odrastemo ili ne. Razloga za to je više. Prvi je taj što su slikovnice prve knjige s kojima se susrećemo (ili bi to trebale biti). Drugi je taj što čitanje, unatoč tomu što je obično samotan čin, ovisi o psihološkom i socijalnom kontekstu, jer iz užitka čitamo samo onda kad smo otvoreni za misli i priče drugoga. Kao što roditelj za sasvim malo dijete u početku prirodno bira slikovnice u nadi da će dijete vrlo brzo i samo postati sposobno birati, tako i kasnije, kad jednom odrastemo, nerijetko čitamo knjige koje nam je netko preporučio. Obično nam je taj netko blizak, imamo povjerenja u njega, smatramo da s njim dijelimo neka razmišljanja ili snove pa stoga posežemo za knjigama koje nam upravo ta osoba preporuči. Osim toga, razgovorom s djetetom o slikovnicama i pričama u njima prisjećamo se toga kako je razgovarati s nekim tko priču vidi i čuje drugačije od nas, a dijete učimo kako je prirodno imati drugačije mišljenje i drugačije viđenje od drugih, pa i od nas, odraslih koje vole i koji ih volimo i štitimo.
S obzirom na širinu teme i brojnost mogućih pristupa, odmah na početku reći ću o čemu hoću, a o čemu neću pisati.
Premda je očito da upravo slikovnice imaju potencijal biti mjestom prvih intelektualnih susreta djeteta i odrasle osobe, polazim od teze da su slikovnice (u nas više nego u inozemstvu) donekle zanemaren književni oblik kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje ni prilikom izbora ni u vezi s mogućnostima njihova raznolika čitanja. Stoga ću pisati o slikovnicama napisanima i nacrtanima za djecu, čiji sadržaj odgovara djeci i djetinjstvu, a mogu ih, odluče li tako, s njima čitati i odrasli, ili ih, požele li to, mogu čitati i odrasli sami sebi. Svjesno se neću baviti određenjima slikovnice s književnoteorijskog ni s kojeg drugog stajališta, a neću govoriti ni o vrstama slikovnica pa onda slikovnice neću dijeliti na one koje su doista namijenjene djeci i one koje su namijenjene odraslima. Isto tako, slikovnice neću razdvajati od ilustriranih knjiga, a neću se specifično baviti ni njihovom kvalitetom. Pretpostavit ću da su slikovnice koje sam odabrala u ovom tekstu kvalitetne knjige o kojima želim govoriti. Jednom riječju, na odabranim ću se primjerima baviti višeslojnošću čitanja slikovnica, primarno odnosom između njihovih dvaju sadržaja, tekstualnog i likovnog, a onda i oblicima njihova ispreplitanja.
Isto tako, o temi kojom sam se odlučila baviti u ovom tekstu moglo bi se pisati s mnogih različitih stajališta, od umjetničkih i jezičnih, preko društvenih i psiholoških, do izdavačkih i etičkih. Razmatranje većine od njih ostavljam stručnjacima, dok ću ja svoju (a nadam se i vašu) pažnju usmjeriti na dva vida bavljenja tim prvim knjigama koja mi se čine očiglednima čim počnemo razmišljati o slikovnicama i o čitanju.
Šporki Špiro i Neposlušna Tonka
Mali veliki svijet
Jedno se tiče odnosa između odrasloga koji čita s djetetom ili djetetu i djeteta kojemu se čita ili koje čita sebi ili odrasloj osobi. Riječ je o psihološkom statusu toga odnosa koji se tiče uspostavljanja i izgradnje povjerenja, bliskosti, mogućnosti za otvaranje priče, za razgovor o temama vezanima uz priču ili o nekima u koje 'zalutamo' razgovarajući. Uz to, riječ je i o osjećajima zajedništva, zadovoljstva i ugode koji se i kod djeteta i kod odrasle osobe razvijaju tijekom čitanja. Kako dijete odrasta, ti se osjećaji ugrađuju u pamćenje, svjesno ili nesvjesno, čime se s jedne strane podržava razvoj čitača u čitatelja, dok se s druge otvara put za razgovore s tinejdžerima i već sasvim odraslom djecom u kasnijoj dobi. I jedno i drugo su pozitivne posljedice zajedničkog čitanja od najranije dobi.
Drugo se tiče već spominjanog dijeljenja vremena i prostora kao modela za kasnija čitanja, primarno za dijete, ali i za odraslu osobu, koja je možda u međuvremenu, otkad je i sama bila dijete ili vrlo mlada osoba, gotovo potpuno prestala čitati knjige iz zadovoljstva. Čitanje slikovnica s djecom nerijetko dovodi do pronalaženja motivacije roditelja, djedova i baka, odgojitelja, učitelja i drugih da i sami (ponovno) počnu čitati. Zašto je tomu tako? Zato što su slikovnice napisane i oslikane za djecu najčešće jednostavne knjige koje nude izravan doživljaj priče koje ispreplitanjem i međusobnim nadopunjavanjem teksta i ilustracija nude neposredan ulazak u priču olakšavajući njezino zamišljanje i vizualizaciju. One, jednom riječju, konkretiziraju priču. Uz to, ta povratna veza u kojoj nam postaje jasno da živimo od priča i da nam trebaju priče koje nisu samo svakodnevne, nerijetko i opterećujuće, omogućuje nam razmišljanje i o povratku umjetničkim pričama za odrasle kojih smo se mnogi od nas na neko vrijeme, nečitanjem, odrekli.
No, vratimo se djeci. Nema sumnje u to da je slikovnica djetetu doista prozor u svijet jer se ono u njoj susreće s bićima s kojima se ne susreće ili se s njima rijetko susreće u životu, bili to Pip i Popi, Grubzon, Smrveni i Smlavi ili ružno pače i labudovi, Kiro koji je miš, ali i general ili netko drugi. Kad likovi nalikuju onima iz dječje svakodnevice, poput djevojčica i dječaka nalik njima samima, događaji su redovito pomaknuti, izmješteni u neki drugi svijet, bio to svijet u kojem životinje govore i igraju se ili imaginarni svijet u kojem postoje tajni prolazi u druge svjetove i nevjerojatne sposobnosti ili 'samo' pomaknuti svijet bivanja na odmoru na moru, na snijegu ili u prirodi koja je mnogoj gradskoj djeci sve dalja. Neovisno o tome o kojem se sadržaju radi, slikovnice za zajedničko čitanje u socijalnom smislu uvijek predstavljaju dijeljenje prostora i vremena, kao i intelektualno dijeljenje ideja i spoznaja, ali i jezičnog i vizualnog iskustva. Osim svega navedenog, a ne najmanje važno, dijete je, puno prije nego što je spremno za odlazak u galeriju, spremno za slikovnicu. Ne želeći ovdje ulaziti u raspravu treba li djecu voditi u galerije i što djeca time dobivaju (jer ih treba voditi i dobivaju mnogo), ne mogu zamisliti roditelja koji katkad ode u galeriju, a da ne posegne za slikovnicom.
Tko to svira?
Čije su to šare?
Tko tu živi?
Naime, sasvim je jasno kako je differentia specifica slikovnice, kao što joj samo ime kaže, slika. Ta je slika u slikovnici uglavnom nacrtana, no ne zaboravimo ni na slike u umu. Upravo sam zato kao primjere za ovaj tekst odabrala izuzetno vizualno bogate slikovnice primarno namijenjene djeci, dvojice domaćih, ali i svjetski poznatih ilustratora. Prvo navodim tri autorske slikovnice Svjetlana Junakovića, kipara, slikara i ilustratora mnogih knjiga, Tko to svira? Tko tu živi? i Čije su to šare?, objavljene u mladoj izdavačkoj kući Bodoni i jednu slikovnicu za koju je tekst napisala Olja Savičević Ivančević, pjesnikinja i autorica proznih i dramskih tekstova te dramaturginja, a Junaković ju je ilustrirao. Ta slikovnica nosi naslov Šporki Špiro i Neposlušna Tonka, a objavljena je u izdavačkoj kući Sandorf koja uglavnom tiska knjige za odrasle i tek se tu i tamo odluči za pokoji naslov za djecu. Dva su razloga za odabir upravo ovih autorskih slikovnica, dakle onih u kojima i ilustracije i tekst potpisuje ista osoba. Prvi je taj što je riječ o tri slikovnice koje su dio znatno većeg niza objavljenog prije više od dvadeset godina u uglednoj talijanskoj izdavačkoj kući Bohem Press kojima je upravo toliko dugo trebalo da stignu do Hrvatske. Put je bio dug unatoč autorovoj tadašnjoj, a i današnjoj inovativnosti i dosjetljivosti, oku i umu koji uočavaju poveznice u svijetu oko nas, a posebno u mogućnosti da životinje, prema kojima većina djece obično pokazuje veliku naklonost, vidimo iz druge, neobične perspektive. Upravo su to kvalitete navedenih slikovnica koje ih i danas čine privlačnima za zajednička čitanja djece i odraslih.
Drugi je razlog taj što je Junaković jedan od prvih u našoj suvremenoj produkciji za djecu i mlade koji se odlučio na autorske slikovnice (sjetimo se i drugih, kao slikovnice Dome, slatki dome iz 2000.) čime je, rekla bih, ohrabrio i mnoge mlađe autore, mahom ilustratore, da se i sami okušaju u tom žanru. U slikovnicama Tko to svira?, Tko tu živi? i Čije su to šare? koje su napokon objavljene na hrvatskom, uz vrlo malo teksta dominira ilustracija izrazito intenzivnog kolorita, a svaka se stranica pretvara u veliku sliku koja se otkriva tek kad otvorimo preklopljenu stranicu. Drugim riječima, radi se o slikovnici u slikovnici koja se, zbog dvostrukoga čitanja, odmah nudi i dodatnim razgovorima o tome što bi još moglo biti kad bismo na svakoj stranici zamislili cijelu malu priču. U Šporkom Špiri i Neposlušnoj Tonki, koja je zapravo priča o glasu, Junaković s druge strane primjenjuje pristup koji razvija godinama, koji se sastoji od vizualno pomaknutih ilustracija, ne nužno privlačnih na prvi pogled, ali bogatih potezima i detaljima, posebno dopisivanjem riječi i teksta na njima. Pristup je to koji svjesno inaugurira odmak od pravila pa je tako za vjerovati da je 'tonkin glas' namjerno napisan malim početnim slovom, kako bi ga se lakše moglo staviti u odnos prema izrekama 'na sav glas', 'zao glas', 'izgubljeni glas" i 'noćni glas' koje su sve redom dopisane na ilustracijama.
Tko prati Junakovićev rad, prisjetit će se i drugih knjiga u kojima je oslikavanju priča i njihovu dopisivanju pristupio na sličan način, odavno se odlučivši igrati i riječima, a ja ovdje želim podsjetiti na neke od njih, između ostalog na zbirku itekako aktualnih pripovijedaka Sanje Lovrenčić Sunčev sjaj koju je Junaković vrlo inventivno ilustrirao u velikom formatu sad već davne 2005. godine, na oslikane stihove Tita Bilopavlovića u knjizi Cirkus Ludolet iz 2002. godine i na 'obrnutu' slikovnicu Mali veliki svijet u kojoj je stihove na Junakovićeve ilustracije 2007. godine napisao Luko Paljetak.
Djevojčica i div
Grga Čvarak
Kako živi Antuntun
Uz to sam odabrala i pregršt knjiga koje je sve redom oslikao Tomislav Torjanac, ilustrator i grafički dizajner koji uglavnom slika uljenim bojama u kombinaciji s digitalnom tehnikom. No on nije 'samo' oslikao knjige o kojima ovdje govorim, nego je neke i preveo (s ruskog), neke je prepričao, većinu je i sam grafički oblikovao i svojeručno upisao tekst u njih. Svim je tim knjigama zajednički upravo on, autor ilustracija, a u nekima, kao što sam već spomenula, i autor glasa, onaj koji ih je prepričao, a razlikuju se po tome što su neke klasične bajke (Ružno pače Hansa Christiana Andersena i Crvenkapica Jakoba i Wilhelma Grimma), neke su dvadesetostoljetni klasici velikana svjetske književnosti (prije svega književnosti za odrasle) kao pripovijest Mačak i vrag Jamesa Joycea i Prvo i drugo Danila Harmsa, treće su klasici za djecu domaćih autora, kao Grga Čvarak Ratka Zvrka i Kako živi Antuntun i Ogledalce Grigora Viteza, dok je jedna priča suvremene slovenske autorice Neli Kodrič Filipić, Djevojčica i div. Sve su navedene knjige objavljene kod dva izdavača trajno posvećena objavljivanju knjiga za djecu i mlade, Mozaiku knjiga i relativno novoj nakladničkoj kući Petrine knjige.
Torjančevi su likovi i konteksti u kojima se svaki od njih nalazi toliko promišljeni i do detalja razrađeni, da u svakoj slikovnici već od prve stranice bivamo uvučeni u slojevit i bogat svijet poteza i boja za koji je nama odraslima jasno da je 'kao' svijet, no djeca ga vjerojatno doživljavaju jednako živim i stvarnim kao i bilo što oko sebe. Neki su likovi toliko suvremeni (što posebno vrijedi za klasične bajke koje su osuvremenjene do te mjere da ih doista možemo zamisliti u kao svijetu koji kao da bi mogao biti i današnji svijet, a ne svijet nekih davnih, davnih vremena, a slično je i sa suvremenim hrvatskim klasicima za djecu) da nam se, čitajući navedene slikovnice, može lako učiniti kao da poznajemo nekoga tko je nalik na tu Crvenkapicu i na tog Grgu Čvarka, a posebno na Antuntuna. U Torjančevim su očima svi ti likovi istovremeno i obični i neobični, svojevrsni osobenjaci kakvih ima u svakom društvancu, samo se treba malo bolje zagledati.
U nekima drugima, kao na primjer u nagrađenoj slikovnici Mačak i vrag, mekoći i gipkosti mačka suprotstavljaju se karakteristične, izrazito gospodske (brčići, zulufi i šešir, odijelo), no ipak oštre, crte vraga koji se drži kao da je sva njegova dovitljivost sadržana u stavu i držanju, da bi na kraju, kad bude nasamaren, prigrlio tog mekog i gipkog mačka kao svoga. Upravo se suprotno čita sa slika u također nagrađenoj slikovnici Djevojčica i div, gdje naslovnicu čitamo kao sliku zagrljaja i topline (doduše, s neobičnom munjom u divovoj kosi koja kao da već najavljuje bure i oluje), no burne boje i pogledi iz dječje perspektive vrlo brzo preokreću priču stapajući se s izgovorenim riječima i dodajući im na intenzitetu. Koloplet intenzivnih emocija izraženih bojama i riječima ne smiruje se do samoga kraja na kojem se zajedništvo s početka poput igre ili plesa zavrti u novom obliku.
Mačak i vrag
Ogledalce
Upravo takav Torjančev pristup u kojem je svaka ilustracija zapravo slika čija nas plastičnost neminovno uvlači u svoj svijet, ne samo da omogućuje, nego i poziva na detaljno razgledavanje, uočavanje perspektiva i boja, specifične karakterizacije likova i načina na koje on kao autor dopunjava priču svojim čitanjem otvarajući njime prostor i za druga čitanja. Zbog toga je svaka priča koje se primi čisto zadovoljstvo, kao što je to slučaj i s nedavno objavljenom slikovnicom, Harmsovom i harmsovskom zavrzlamom u kojoj se likovi redom umnažaju sve se više ispreplićući unatoč prividnim razlikama i neslaganjima. Ilustrator to izuzetno inventivno vizualizira, a nama ne preostaje drugo, nego da se zapitamo postoje li takve boje još negdje ili samo u ovoj slikovnici.
Ako ste se čitajući ovaj tekst i promatrajući priložene ilustracije sjetili kao je dobro uživati u slikovnicama, u bojama i u potezima, onda ste se sigurno sjetili i toga da je svaka odrasla osoba nekad bila dijete. Čitanje slikovnica neposredna je prilika za povratak u dječji način gledanja i razmišljanja, u svijet u kojem je skoro sve moguće. Ako se pitate zašto bismo se željeli vratiti u takav svijet jednom kad odrastemo i znamo da sve nije moguće i da je svijet znatno složeniji od onoga kakav se prikazuje u slikovnicama, odgovori mogu biti i ovi –možda će čitanje slikovnice s djetetom biti najbolji dio našeg dana; možda ćemo se tijekom toga čitanja nasmijati i zamisliti o jednostavnosti koju ponekad treba prigrliti kako bismo bili zadovoljni; možda će nam slikovnice pružiti okvir za dijeljenje glasa i emocija pa tako, dok čitamo slikovnice, možemo biti slon i trubiti poput slona, a možemo biti i jež i sklupčati se poput njega, a možemo biti i nestašni i brižni kao Grga Čvarak i svojeglavi, drugačiji od drugih kao Antuntun ili možemo, poput dvaju veseljaka iz Harmsove knjige, gledati na svijet kao na mjesto prepuno prilika za svakodnevne avanture u kojem se svaka dilema i svaki problem lako i jednostavno riješe.
Isto tako, čitajući slikovnice, poput Mame Patke možemo štititi one kojima je zaštita potrebna ili poput lovca možemo pomagati onima kojima je pomoć potrebna, a možemo biti i dosjetljivi poput gradonačelnika Beaugencyja i zamisliti se nad svojim postupcima poput djevojčice-mame-diva. Štošta možemo, a posebno možemo s djecom razgovarati o pričama koje slikovnice pričaju riječima i slikama, jer svako će dijete jednom biti odrasla osoba i sigurno će mu biti zanimljivo čuti detalje naših čitanja koje sâmo nije uočilo, kao što će mu biti zanimljivo podijeliti s nama detalje svojih čitanja koje mi nismo uočili.
Svakako, ne zaboravite ispričati svoje priče potaknuti jednom riječju iz knjige i/ili jednom ilustracijom, razvijajte svoje i djetetove asocijacije i sposobnost uočavanja objektivne i vlastite logike u svijetu i na kraju, ne zaboravite usporediti svoj pogled s Tomislavovim i Svjetlanovim i ne zaboravite se zagledati u svijet oslikan njihovim očima.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.