Dario Rukavina (rođ. 1972. u Zagrebu) jedan je od prvoboraca blogosfere (u kojoj je poznat kao Porto), pobjednik brojnih internetskih i časopisnih književnih natječaja te prvi bloger koji je doživio ukoričenje svojih blogerskih zapisa – 2005. godine objavio je pjesničku zbirku "Tri dana" (Naklada MD) a 2006. godine zbirku priča "Buddha u supermarketu" (Naklada Ljevak).

Ono što Rukavinu odvaja od većine wannabe-pisaca iz blogosfere jest svijest o tome da dobar pisac prije svega mora biti strastven čitatelj i činjenica da je njegova načitanost vidljiva, kako kroz leksičko bogatstvo tako i kroz elokvenciju i način tvorbe rečenica, a tekstovi mu, osim brojnim pop-kulturnim, filmskim i glazbenim asocijacijama i citatima obiluju i književnim referencijama te posvetama dragim mu domaćim i svjetskim autorima.

Iako je nakon ukoričenja svojih blogerskih radova Dario Rukavina polako i postepeno napustio blogosferu (brak, posao, dijete, krediti, punica… – znate već kako to ide) on nije prestao pisati, a knjiga Brz kao Bruce Lee okuplja osamnaest  njegovih kratkih priča od kojih su pojedine već poznate pratiteljima njegova bloga i čitateljima hrvatskih književnih časopisa dok su ostale novonapisane i nisu nigdje dosad bile objavljene.

Mahom je riječ o snažnim emocijama oplemenjenim pričama u kojima se autor bavi svima nam bliskim i važnim temama – prvim (i posljednjim ljubavima), prekinutim prijateljstvima, bračnim/ljubavnim krizama, ksenofobijom, tematikom sredovječnosti i krize srednjih godina, kriminalom, zločinima, seksom itd. Pritom Rukavina na zanimljiv način kombinira emocionalne registre, pa se nerijetko priča bazirana na humornosti u raspletu premeće u tragediju, ili pak priču o tragičnome događaju pripovijeda ironizirajući senzacionalizmu usmjeren žurnalistički diskurs crne kronike. Uz određen broj refleksivnih priča u kojima prevladava bilježenje psihološkog stanja, emocionalnosti i intimnosti, većinu tekstova obilježava izražena događajnost, dinamičnost, komunikativnost. Većinom su to čvrsto strukturirane priče zaokruženih fabula koje posreduju konkretno životno iskustvo protagonista, ali pomoću čega autor uspješno oslikava psihološki profil lika, nerijetko priču garnirajući i flashbackom, u cilju uvjerljivije karakterizacije i dočaravanja događaja koji su aktualnosti prethodili i uvjetovali sadašnju situaciju.

Zbirku otvaraju generacijske priče, priče o odrastanju, vojničkim i ratnim danima, emocionalne, duhovite i dirljive, ali postepeno, kako knjiga odmiče, atmosfera se mijenja a izričaj postaje zgusnutiji, te nostalgiju, sjetu i humor postupno zamijenjuje tjeskoba, ozračje straha, prijetnje i neizvjesnosti. Isti obrazac primjetan je i na formativnoj i žanrovskoj razini – početne realističke priče postupno ustupaju mjesto tekstovima garniranima stravom, bizarnošću, fantastikom, mistikom i magijom, a idilične, utopijske scene djetinjstva zamijenjuju distopijski prizori nesigurnosti, pesimizma i strave, kao metafora  generacijskog obilježja života obiteljskih ljudi pritisnutih ekonomskom krizom i egzistencijalnom nesigurnošću.

Najdojmljivijima nadaju se dvije priče koje je Rukavina napisao u suradnji s Krunom Čudinom i Zoranom Pilićem, dvojicom također bivših blogera koji iza sebe već imaju nekoliko knjiga. U tim pričama Rukavinina poetika biva garnirana osobitostima izričaja dvojice kolega pa u priči 19,5 kb dolazi do izražaja Zoranu Piliću toliko draga filmičnost uz vrlo zanimljiva, eksperimentalna fabularna rješenja, dok je priča Tamno, kako joj i naslov govori, obilježena nihilizmom, autodestruktivnošću i mračnim lirizmom, karakterističnima za poetiku Krune Čudine.

Kroz većinu priča provlači se motiv stranca, alijenacije i nemogućnosti uklapanja u našu životnu sredinu. Među likovima tako ima pripadnika manjina, oficira JNA i njihove djece, povratnika s ratišta, izbjeglica, stranih turista, muškaraca s krizom srednjih godina, vampira  itd. koji pokušavaju pod ovim komadićem neba, u ovoj prokletoj avliji, pronaći malo mjesta i sreće za sebe, ali im to uglavnom ne uspijeva. No, unatoč teškoj dohvatljivosti sreće, autor omata tekstove iskričavim i inteligentnim humorom u korijenu kojega nikad nije izrugivanje već empatija, te na taj način ipak kod većine priča neutralizira ozračje pesimizma.

U pričama su često prisutne i štulićevske vinjete oporoga urbaniteta, ili pak atmosfera melankoličnog prizivanja vremena odrastanja, naivnosti i nevinosti, ali redovito uz prisustvo signala socijalne osjetljivosti i kritičkog promatranja društveno-ekonomske i političke situacije. Optika je pritom generacijski obilježena, iz perspektive čovjeka koji je dio svjesnog života proživio i u vremenu tzv. bivšeg sustava, što omogućava i komparacijski pogled na tranzicijsku i  posttranzicijsku zbilju, uz kritičke oštrice uperene izrabljivačkome kapitalizmu kojega smo većina nas žrtvama.

Dario Rukavina vrlo vješto koristi autentični, razgovorni izričaj, tzv. govor ulice; u pričama u prvome licu protagoniste psihološki nijansira upravo načinom na koji se izražavaju, njihovim leksičkim bogatstvom ili siromaštvom, a to koristi i u svrhu socijalne kontekstualizacije. Priče gotovo redovito vrlo efektno poentira, ali je ujedno svjestan i važnosti “ulaska u priču” koje stoga često započinje snažnim, nerijetko i enigmatičnim rečenicama, koje kod čitatelja bude radoznalost nagoneći ga na traganje za skrivenim smislom takvoga otvaranja u nastavku priče. Pritom ne preza ni od mistifikacije, aurom začudnosti omatajući banalnosti svakodnevice.

Rukavinine priče male su kratke tragikomedije u kojima se zrcali domaća nam suvremena društveno-socijalna stvarnost, posredovana kroz upečatljive odjeljke životnih putanja likova u kojima je teško ne prepoznati sebe i analogije s vlastitim iskustvima. Rukavinin se književni postupak zato nadaje katarzičnim, nagoni nas da se sami sebi smijemo ali i da s više razumijevanja prihvaćamo druge i njihove postupke, koji nam ponekad nisu po volji, a katkad čak prelaze i prag etičnosti ili zakona.

Radi se o knjizi priča koja ravnopravno staje uz bok ponajboljim recentnim uratcima kratkometražne proze hrvatskih autora (Roman i Ivana Simić Bodrožić, Karmela Špoljarić, Davor Mandić, Mihaela Gašpar, Zoran Pilić itd.) ali i koja u književno polje, nakon određene stanke, vraća autora koji ima što ponuditi i od kojega svakako u budućnosti valja očekivati još puno dobra štiva.

Urednička recenzija Božidara Alajbegovića

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.