Što se događa kada si istovremeno i mrtav i živ, ili si jednostavno otputovao u 16. stoljeće da bi pratio Michela de Montaignea na njegovu putovanju Europom? Što točno napraviti kada se probudiš među ljudima životinjskih lica? Kako je sve to povezano s pticama i njihovim očima?

Ovaj neobičan roman vodi čitatelja kroz labirinte neznanja, u halucinantni svijet strukturiran poput ambijenta ili mirisa – gdje događaji nisu tek tako razasuti niti su osobnosti likova naprosto razlomljene – u kojem identiteti i znanje nikome zapravo ni ne trebaju. Zoran Roško svoj književni svijet gradi na potpuno drukčijim temeljima i neobičnim jezikom predstavlja novog čovjeka, unikatnu pojavu našeg doba, koji je istovremeno fašist i ekstremni individualist, ubojica i konceptualni umjetnik – Minus sapiens. 

Svakim svojim retkom Roško zabija zlatne čavliće u lijes mnijenja koje pogrešno nazivamo znanjem, književnošću, uređenim socijalnim životom. Njegova konačna namjera nije restauratorsko uskrsnuće starih znanja, nego predano trijebljenje korozijom ugroženih mrtvih slova na papiru i uključivanje čitatelja u trip koji je u temelju svih istinskih avantura, bile one sobne ili svjetskoputničke. Roman "Minus sapiens" žestok je eksperiment sa sviješću koja se upustila u ljuštenje mrtvih kožica naših identiteta, a u nakani da se jednoj književnosti pokaže kako izgleda nepreparirana riječ.  

Dario Grgić

Pripovijedanje u "Minus sapiensu" sve je samo ne ono sa zadrškom, pripovjedač nas obasipa s pregršt podataka, trudi se detaljno opisati likove, okružje i atmosferu te objasniti što se i zašto događa da bismo svejedno ostali uskraćeni za sve to znanje. Zoran Roško je romanom u kojem prevladava događajnost ostvario metafizičko remek-djelo.

Ivana Rogar

Roškov roman ringišpil je u kojem "vrijeme stoji, a prostor teče", moćna centrifugalna mašina koja demokratično usisava sva ljudska znanja te ih potom žvače i uz puno humora izbacuje van. Tehnološki lajtmotiv romana je glitch: greška u sustavu, smetnja koja nas podsjeća na bol odvajanja od droge neprekinuta ulijevanja informacija u naš mozak. Jedinstveno osvježenje u hrvatskoj književnosti! 

Olga Majcen Linn

Ni u hrvatskoj, a ni u tzv. regionalnoj književnosti, naprosto nema naslova s kojima bi ovaj nepredvidljivi karusel uvrnutih, izglobljenih narativnih fragmenata bio poetički blizak.

Boris Postnikov (o Roškovu prvom romanu, "Ljepota jede ljude")

Zoran Roško rođen je 1960. u Šibeniku. Od 1986. zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba kao knjižničar-informator. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na odsjecima filozofije i komparativne književnosti. Piše eseje, kritike i prozu, bio je urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Pet godina bio je glavni urednik dvotjednika za kultura i društvena zbivanja Zarez. Objavio je knjigu teorijskih tekstova "Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla: reklame postojanja i halucinogene istine: rekreacijska teorija za unutarnja tijela" (Naklada MD, 2002.) te romane "Ljepota jede ljude" (Oceanmore, 2011.) i "Minussapiens" (Oceanmore, 2017.). Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora "Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet" (Oceanmore, 2010.). Održava blogove Roškofrenija (http://roskofrenija.blogspot.com) i Zoran Rosko Vacuum Player (http://zorosko.blogspot.com). 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.