"Pas na cesti" izniman je roman koji savršeno oslikava autorov jedinstven i toliko hvaljeni stil. Pratimo priču Iksa Ipsilona koji kao umirovljeni književni urednik putuje u Austriju i Njemačku gdje, zbog poznavanja stranih jezika, predstavlja slovačke pisce. Na jednom od takvih putovanja, na austrijskom imanju Brandalmu, upoznaje Margarethe, Austrijanku s njujorškom adresom i njihov u početku prijateljski odnos prerasta u ljubavni.

Činjenica da je u tome dijelu Austrije boravio i pisao Thomas Bernhard, njegov „najomiljeniji neomiljeni pisac“ Iksu Ipsilonu daje povoda za pretresanje brojnih tema poput književnosti, malih jezika i još manjih naroda, uredničkog nerva i spisateljskog posla, ali usput progovara i o putovanjima, arhitekturi, glazbi, međuljudskim odnosima... A sve to čini na krajnje šarmantan, britko-ironičan način, iz čega buja autorova poetika prožeta apsurdima i grotesknim humorom.

Ukratko, roman je oštra i beziluzorna vivisekcija društva, kulture i umjetnosti i samoga sebe koja, ne bez razloga, ima za moto Gagarinovu rečenicu: „I dalje se pitam jesam li prvi čovjek ili posljednji pas.“

Iz kritike:

Nenadmašna lakoća i humor s kojima Vilikovský (tek ovlaš) dodiruje najosnovnija i najosjetljivija pitanja ljudske i društvene egzistencije, dokaz su njegova umjetničkog majstorstva s kojim se zasad, mislim, nitko u slovačkoj književnosti ne može mjeriti. - Alexander Halvoník, Knižná revue

(…) uza svu skepsu i ironiju, i njegov najnoviji roman Pas na cesti u prvome redu govori o osjećaju… O osjećaju koji, zbog opreza i poštovanja prema autorskome viđenju svijeta radije nećemo patetično nazvati ljubavlju, ali mislim da ga možemo nazvati neutralnije – odnosom. Ovaj put odnosom prema narodu, prema konkretnim ljudima i još konkretnijoj ženi, prema umjetnosti i književnosti. - Peter Darovec, Studia Academica Slovaca

Vilikovský je, među našim prozaicima, valjda najrafiniraniji i najustrajniji ironičar… Predmet ironije u ovome djelu prije svega su sama književnost, položaj pisca u društvu, ali i uvjerenost samih autora u važnost njihova pisanja, kao i vrijeme koje nikako ne ide na ruku pravim umjetničkim vrijednostima. - Igor Hochel, Romboid

Pavel Vilikovský (r.1941., Palúdzka) slovački je prozaik, prevoditelj i publicist. Smatraju ga i jednim od najznačajnijih postkomunističkih srednjoeuropskih pisaca. Diplomirao je slovački jezik i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Bratislavi pa se uz pisanje cijeli život bavio i prevođenjem engleske i američke proze. Postmodernistički stil i interes za tabuizirane teme poput biseksualnosti, razlog su zbog kojeg je prvu knjigu objavio tek nakon Baršunaste revolucije. Dobitnik je brojnih nagrada.

Prvu zbirku priča "Eskalácia citu" objavio je 1989., a nakon toga još petnaestak proznih djela, od kojih su najpoznatiji: knjiga priča "Krutý strojvodca" (1996.) koja je osvojila tri nagrade, kao i roman "Posledný kôň Pompejí" iz 2001. Roman "Čarovný papagáj a iné gýče" (2005.) nagrađen je nagradom Anasoft Litera, a priznanje je dobio i "Pas na cesti" iz 2010. Romanom "Prvá a posledná láska" (2013.) osvaja svoju drugu Anasoft Litera nagradu 2014. Dobitnik je i srednjoeuropske književne nagrade Vilenica 1997.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.