Knjiga Svjetlane Sumpor "Ironijske strategije distopije" nastoji dokazati tezu da je ironija, shvaćena kao (makro)struktura, jedna od osnovnih i konstitutivnih osobina žanra distopije. Najprije se pristupa definiranju ironije kao strukture te se raspravlja o važnosti konteksta za razumijevanje ironije, o teorijama koje ironiju povezuju s konceptom persone, o preklapanju ironije s različitim žanrovima i načinima, kao i o metatekstualnoj funkciji ironije. Radi istraživanja povijesti žanra distopije i ustanovljavanja njegove valjane i relevantne definicije, rad se osvrće i na žanrove koji su s distopijom na neki način srodni ili povezani: utopiju i znanstvenu fantastiku.

Posebna pozornost posvećuje se definiranju specifičnog intertekstualnog odnosa distopije prema utopiji. Valjanost teze rada testira se analizama romana: "Mi" Jevgenija Zamjatina, "Vrli novi svijet" Aldousa Huxleyja, "Tisuću devetsto osamdeset i četvrta" Georgea Orwella, "Fahrenheit 451" Raya Bradburyja, "Paklena naranča" Anthonyja Burgessa i "Sanjaju li androidi električne ovce?" Philipa K. Dicka, te analizama filmova: "Tisuću devetsto osamdeset i četvrta" Michaela Radforda, "Brazil" Terryja Gilliama, "Fahrenheit 451" Françoisa Truffauta, "Paklena naranča" Stanleyja Kubricka i "Blade Runner" Ridleyja Scotta.

U analizama, posebna pozornost posvećuje se ironijskim strukturama koje se očituju u pojavi raskoljenih subjekata; u intertekstualnim vezama s djelima iz utopijske tradicije; te u satiričkom odnosu prema elementima ekstrapoliranim iz autorove stvarnosti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.