Proveo sam dosta vremena s masovnim ubojicama, gospodarima rata i vođama „odreda smrti“. Neki su psihopati koji uživaju u sadističkim postupcima, mučenjima i ubojstvima. Ali drugi, možda i većina, ubijanje smatraju poslom, profesijom, nečim dobrim za karijeru i status. Uživaju igrati se Boga. Uživaju u hipermaskulinom svijetu nasilja u kojem su pljačka, krađa i silovanja bonus na plaću. Ponosno usavršavaju tehnike ubijanja kako bi oduzeli što više života, uglavnom potpuno neosjetljivi na užas i okrutnosti koje nanose. A kada ne ubijaju, ponekad znaju biti zavodljivo šarmantni i velikodušni. Neki su solidni očevi i romantični supruzi i ljubavnici. Neki obožavaju svoje kućne ljubimce.

Ono što me najviše uznemiruje nije demonizirana, jednostavna karikatura masovnog ubojice. Najviše me uznemiruje ljudsko biće.

Kad piše protiv rata, Chris Hedges zna o čemu piše jer je bio na licu mjesta, na prvim linijama fronta, i jer je razgovarao s mnogim preživjelima, muškarcima i ženama, teško osakaćenima fizički i psihički. Nemilosrdno, argumentima koje je teško osporiti, knjiga "Rat je najveće zlo" lišava čitatelja bilo kakve romantičarske predodžbe o tome što rat u svojoj suštini uistinu jest: odvratna klaonica u kojoj se ljudska bića međusobno ubijaju.

Chris Hedges sastavio je vrsnu kompilaciju reporterskih uvida i analiza. Dokazao se kao nezamjenjiv izvor spoznaja, i kroz svoju iznimnu karijeru hrabrog novinara, i u svojim pronicavim komentarima svjetskih događaja.
Noam Chomsky

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.