“Averno”, kultna knjiga poezije nobelovke Louise Glück, imenovana prema malom kraterskom jezeru kraj Napulja koje je u antičkom dobu smatrano ulazom u podzemni svijet, malena je studija smrtnosti i nošenja s gubitkom. “Averno” na potpuno neočekivan način otvara vrata u svijet mitologije; jezero kao barijera između duše i tijela i Perzefona kao centralna junakinja knjige koja nanovo dobiva glas i pred nama je pozvana posvjedočiti svojoj vječnoj rastrganosti između mraka i svjetla.

Kroz iznenađujuće slike, interpretacije i duboku povezanost pjesničkoga glasa i prirode, što je za ovu pjesnikinju osovina pisanja, Glück istražuje temu gubitka i nade, objedinjujući sudbine majke i otete djevojke, vlastiti odnos prema tijelu i duhu, kao i neizbježnost kraja, postavljajući duboka epistemološka pitanja o smislu, ljubavi i razlogu našeg postojanja na Zemlji. Svaka pjesma funkcionira kao provodnik između života i smrti, otkrivajući i ljepotu i bol, koje proizlaze iz neizbježnih promjena. “Averno” ne nudi uobičajenu utjehu, već produbljuje naše razumijevanje prolaznosti kroz nježnu duhovitost i nepredvidivost poetskog izraza.

Iz medija:

Briljantne pjesme kompleksne i opsjedajuće moći… Averno je možda i remek-djelo Louise Glück.  — The New York Times Book Review

Kada Glück gleda šire, opseg može biti doista epski; kada gleda unutra, ponekad možete čuti svoj vlastiti glas. A njezina je nježnost zapanjujuća. — Library Journal

Rijetki pjesnici mogu podnijeti težinu mita kao što to čini Glück… Pjesme briljantno prikazuju uvid pjesnika, majčinsku toplinu i empatiju smrtnika. Tu je i ironičan humor, a usred tolike tame postoje i fragmenti nade. — The New Yorker

Pjesme, smještene među šumama i planinama u krajoliku ‘golih kestenovih stabala’ i ‘bazena hladne svjetlosti’ koji je trajno (u još jednom naklonu Perzefoni) zarobljen u zimi, pažljivo promatraju i nerijetko završavaju pitanjima. Poput samog jezera, one su provodnici, nudeći čitateljima i završetak i novi početak. — Guardian

Louise Elisabeth Glück američka je pjesnikinja rođena 1943. u New Yorku u obitelji mađarsko-židovskog porijekla. Odrasla je na Long Islandu, a obrazovanje stjecala na Koledžu Sarah Lawrence i poslije na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Autorica je dvanaest zbirki poezije, među kojima se ističu "A Village Life" (Seoski život, 2009.), "Averno" (2006.), u najužem izboru za Nacionalnu nagradu za književnost SAD-a, "The Seven Ages" (Sedam Doba, 2001.), "Vita Nova" (1999.), nagrada za najbolju knjigu poezije u izboru časopisa The New Yorker; "Meadowlands" (Livade, 1996.), "The Wild Iris" (Divlji iris, 1992.), Pulitzerova nagrada i nagrada William Carlos Williams Američkog pjesničkog društva, "Ararat" (1990.), pjesnička nagrada Rebekah Johnson Bobbit koju dodjeljuje Kongresna knjižnica SAD-a. 

Objavila je i zbirku eseja "Proofs and Theories: Essays on Poetry" (Dokazi i teorije: eseji o pjesništvu, 1994.), za koju je dobila nagradu Martha Albrand američkog PEN-a za prvu knjigu publicističke proze. Za svoj je pjesnički rad primila brojne nagrade i priznanja, a godine 2020. ovjenčana je Nobelovom nagradom za književnost. Držala je pjesničke kolegije i radionice i poučavala kreativno pisanje na mnogim koledžima i sveučilištima u SAD-u. Živjela je u Cambridgeu, gdje je i umrla 2023. u osamdesetoj godini života.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.