Prvenstvena je namjena knjige pružiti analitički uvid u suvremene pristupe kazalištu u kontekstu suvremenih pristupa književnosti s jedne, a izvedbenim umjetnostima s druge strane.

U uvodnom poglavlju autor razmatra određenje teatrologije kao znanosti koja se tijekom XX. stoljeća emancipirala od povijesti i teorije (dramske) književnosti, glazbe i plesa, likovnih umjetnosti i arhitekture unutar kojih je proučavanje kazališne umjetnosti redovito bilo marginalno, ali je istodobno zadržala i čvrstu vezu s tim područjima, proširivši svoje zanimanje i na druga područja te postala primjerna interdisciplinarna znanost.

Nakon toga slijedi niz informativnih poglavlja o pravcima koji su obilježili proučavanje kazališta u proteklom stoljeću. U njima se prikazuju semiologija kazališta (semiologija predstave, semiologija dramskog teksta), strukturalna semantika (aktantska analiza), psihologija kazališta (psihologija dramskog lika, psihologija glume, psihologija publike), sociologija kazališta (sociologija dramskog teksta, sociologija glumišne profesije, sociologija publike, gluma u svakodnevnom životu), antropologija kazališta (drama i mit/kazalište i obred, kazalište i igra, primjena kazališta u antropološkim sintezama), parcijalni pristupi kazalištu (feminizam: feministička kritika pozicije žene u drami i glumišnoj profesiji, feministička kritika ženskoga dramskog pisama i ženske izvedbe, ženski pogled u kazalište; interkulturalizam: kazališne razmjene između različitih kultura po sinkronijskoj i dijakronijskoj crti; novi historizam: kazalište i moć, kazalište i kruženje kulturnih energija; queer studies: kazalište i marginalizirane društvene skupine).

Na kraju se razmatra odnos teatrologije prema dramatologiji i proučavanju izvedbe (performance studies) kao razmjerno novim pokušajima redefiniranja znanstvenoga područja koje je definirala teatrologija i koje je povratno nju definiralo. 

Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947. Gimnaziju je pohađao u Puli. Komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, 1982. doktorirao, a od 1971. do odlaska u mirovinu 2016. najprije vodio seminare iz Uvoda u književnost, a potom predavao teatrološke kolegije na Odsjeku za komparativnu književnost. Od 1990. redovito surađuje, kao vanjski urednik, s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža u Zagrebu. Od 2018. voditelj je Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU.

Kritike, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća, objavljuje od 1970. Njihov je dio tiskan u knjigama od kojih su najvažnije Redateljsko kazalište (1977.), Begovićev scenski svijet (1987.), Pogled u kazalište (1990.), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996.), Kazališne razmjene (2002.), Pozornici nasuprot (2003.), Uvod u suvremenu teatrologiju I i II (2010.; 2013.), Teatrološki fragmenti (2011.) i S obiju strana rampe (2019.). Priredio je i dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000. – 2001.). S Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak dramskih tekstova, a od tekstova što ih je samostalno napisao brojni su izvedeni. Dio je tih tekstova tiskan u knjigama Pinta nova (2002.), Tri glavosjeka (2004.), Tercet kabaret (2008.), Plutajuća glumišta (2018.), Zvijezde (2021.) i Istarska trilogija (2023.). Za znanstveni i književni rad dobio je nekoliko nagrada, među kojima i Državnu nagradu za znanost za životno djelo.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.