Knjiga dramatološko-teatroloških tekstova Borisa Senkera "Teatrološki fragmenti : O suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu" obuhvaća 17 studija i eseja koje, unatoč različitim povodima njihova nastanka, povezuje središnja tema: hrvatska dramska književnost te njezini autori i komentatori u XX. i XXI. stoljeću.

Tekstovi su razvrstani u tri koherentne skupine.

U prvoj su četiri studije o dominantnim temama i tipiziranim likovima što su jače ili slabije obilježili hrvatsku dramsku produkciju u posljednjem desetljeću prošloga i prvom desetljeću ovoga stoljeća. To su smrt (napose smrt kao dramski lik), glumica kao dramski lik, politizacija i ideologizacija unutarobiteljskih sukoba u suvremenoj hrvatskoj drami i novi komički stereotipi kao utjelovljenja novih "socijalnih model-tipova" (B. Gavella).

Drugu skupinu tvore sintetski prikazi dramskih opusa istaknutih hrvatskih književnika od kojih su se neki dramom bavili marginalno. Zastupljeni bi bili ovi autori: Fran Galović, Milan Begović, Miroslav Krleža, Nikola Šop, Ranko Marinković, a od suvremenih Milko Valent. Poseban prilog u toj tematskoj skupini bit će autoanalitička kozerija Kako su Mujičić, Senker i Škrabe persiflirali hrvatsku povijest. Posljednji bi tekst u toj skupini bio osvrt na hrvatsku dramsku književnost od 1968/71. do kraja 1990-ih.

U treću skupinu su uvrštena četiri teksta koja se bave suvremenom teatrologijom i kazališnom kritikom u Hrvatskoj (Još o zadaćama hrvatske teatrologije; Hrvatsko kazalište u njemačkom leksikonu; Kako odgojiti kazališnoga kritičara?; Miroslav Krleža u žarištu Batušićevih teatroloških istraživanja).

U hrvatskoj je teatrologiji ovakva knjiga višestruko potrebna jer u isto vrijeme predstavlja  analizu tema, autora i pojedinačnih doprinosa u primarnim izvorima i u njihovim komentarima. Jednako tako, knjiga ostvaruje zaokružen pogled iz više različitih očišta na cjelinu jednog vremena u hrvatskoj drami, čime otvara mogućnosti njezinih budućih istraživanja i daje poticaj različitim istraživačkim pristupima.

 

Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947. Gimnaziju je pohađao u Puli. Komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, 1982. doktorirao, a od 1971. do odlaska u mirovinu 2016. najprije vodio seminare iz Uvoda u književnost, a potom predavao teatrološke kolegije na Odsjeku za komparativnu književnost. Od 1990. redovito surađuje, kao vanjski urednik, s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža u Zagrebu. Od 2018. voditelj je Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU.

Kritike, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća, objavljuje od 1970. Njihov je dio tiskan u knjigama od kojih su najvažnije Redateljsko kazalište (1977.), Begovićev scenski svijet (1987.), Pogled u kazalište (1990.), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996.), Kazališne razmjene (2002.), Pozornici nasuprot (2003.), Uvod u suvremenu teatrologiju I i II (2010.; 2013.), Teatrološki fragmenti (2011.) i S obiju strana rampe (2019.). Priredio je i dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000. – 2001.). S Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak dramskih tekstova, a od tekstova što ih je samostalno napisao brojni su izvedeni. Dio je tih tekstova tiskan u knjigama Pinta nova (2002.), Tri glavosjeka (2004.), Tercet kabaret (2008.), Plutajuća glumišta (2018.), Zvijezde (2021.) i Istarska trilogija (2023.). Za znanstveni i književni rad dobio je nekoliko nagrada, među kojima i Državnu nagradu za znanost za životno djelo.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.