Knjiga „Književnici i kazalištarci“ na neki je način kruna rada Borisa Senkera, mada je riječ o autoru bogata znanstvenog, leksikografskog, esejističkog i književnog opusa. Teoretičar i sveučilišni profesor, on ovdje spaja i sintetizira dva iskustva jedinstvena fenomena – Riječi. Nadilazeći onu Gavellinu i Nikole Batušića, a ne smijemo zaboraviti Krležu, formulu o riječi kao mati čina, ova knjiga i riječ i čin ujedinjuje u jedinstveno iskustvo kazališta u kome riječ dobiva svoje tijelo, a tijelo se materijalizira u riječi.

Suvereno poznavanje kulturne, književne i kazališne povijesti porodilo je neka od najsjajnijih poglavlja suvremene hrvatske publicistike o redateljima, glumcima, prevoditeljima, povjesnicima. Sve se nabrojene Senkerove osobine vežu s onom najbitnijom, njegovim ljudskim, emocionalnim iskustvom u susretu s Drugim, a kazalište je mjesto upravo takva susreta.

Finalno, osim glumca, lika kojeg igra, drugog lika s kojim igra, redatelja, pisca i publike, uz gavelijansku suigru ovdje imamo priliku sudjelovati u još jednoj uzajamnosti, čitatelja koji postaje svjedokom živog kazališta i žive riječi o kazalištu. 

Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947. Gimnaziju je pohađao u Puli. Komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, 1982. doktorirao, a od 1971. do odlaska u mirovinu 2016. najprije vodio seminare iz Uvoda u književnost, a potom predavao teatrološke kolegije na Odsjeku za komparativnu književnost. Od 1990. redovito surađuje, kao vanjski urednik, s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža u Zagrebu. Od 2018. voditelj je Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU.

Kritike, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća, objavljuje od 1970. Njihov je dio tiskan u knjigama od kojih su najvažnije Redateljsko kazalište (1977.), Begovićev scenski svijet (1987.), Pogled u kazalište (1990.), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996.), Kazališne razmjene (2002.), Pozornici nasuprot (2003.), Uvod u suvremenu teatrologiju I i II (2010.; 2013.), Teatrološki fragmenti (2011.) i S obiju strana rampe (2019.). Priredio je i dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000. – 2001.). S Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak dramskih tekstova, a od tekstova što ih je samostalno napisao brojni su izvedeni. Dio je tih tekstova tiskan u knjigama Pinta nova (2002.), Tri glavosjeka (2004.), Tercet kabaret (2008.), Plutajuća glumišta (2018.), Zvijezde (2021.) i Istarska trilogija (2023.). Za znanstveni i književni rad dobio je nekoliko nagrada, među kojima i Državnu nagradu za znanost za životno djelo.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.