Ljerka Car Matutinović koristi knjige: njima oblaže svoju dušu, s njima je postojana, ostaje definitivno pri svome i u toj podstavi za dušu, kako kaže, u izostanku izbora, ili u najboljem od ponuđenih joj izbora, knjigama poništava "odmak između (nje) i stvari" te "prašinu s knjiga vjerno udiše(m) i usisava(m)"... knjige su njezin "obuzeti okorjeli imunitet". I sve to gleda neka, kako ju je jednom imenovala književnica i urednica Jadranka Pintarić "luda luna" koje je i Ljerka kao mjesečarka života, dio. I dok se utapa u lirici, autorica pjeva putenost nostalgije, tijelo od krvi i mesa uranjajući u mjesecom erotizriano i burom uznemireno, za prijem tijela pripremano more, koje je i univerzalno, ali i Ljerkino ishodište i mjesto povratka.

I na kraju, u ovoj knjizi, sve se penje iz tame u svjetlo, oponašajući platonistički model spoznaje (sjećanja). Prolazi između nizova trenutaka svakodnevica i njezinih otkucaja koje ili proizvodi samo srce, ili se ovi pak odbijaju od pločnika i uličnih trgova. Upisuju se u vrijeme i svakom njegovom trenutku daju ime.

(iz kritike Nikole Petkovića)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.