„Misterij“ Istarske priče u nizu kratkih scena povezanih konferansom prati tisućama godina dugu povijest života na istarskom području, od pojave prvih ljudi i njihova slučajnog pronalaska biske, preko dolaska Histra i Rimljana, preko prolazaka niza pitoresknih figura (Ostrogoti, Bizantinci, Langobardi, Slaveni, Franci i dr.) i trajnog opstanka domaćih, duljeg zadržavanja Mlečana do stoljeća austrijske „vedre apokalipse te takmičenja „do posljednjeg zbora“, odnosno totalitarnog režima, u XX. st. 

„Mirakul“ Sanjari budućnosti oblikovan je kao psihoanalitička seansa: Freud na Brijunima analizira snove o tuđim snovima mlade djevojke Histrije, kojoj u san prvi dolazi Austrijski car Franjo I., odlučan da novostečenoj zapuštenoj Istri vrati veličinu uz pomoć Sanjara. Nakon njega u Histrijin san slijedom dolaze povijesni likovi sa svojim snovima o obnovi rimske Istre, o Puli kao glavnoj ratnoj luci, o preobrazbi ratne luke u luku plemenite dokolice, o brijunskom raju na zemlji, o multikulturalnoj glazbi. Posljednja je nostalgična sanjačica Paula Preradović, koja sanja o izgubljenom gradu djetinjstva. 

Glavni lik „moraliteta“ Sanjarova priča sanja pak o budućnosti neimenovana Grada utemeljenoj na produhovljenoj kulturi, tradiciji i prednostima zavičaja, ali mu snove ismijava Kor častohlepnika, gramzljivaca, varalica… Od nakane da odustane od svega i ode, odvraća ga Anđeo, koji mu prikazuje kako će izgledati svijet ako se odrekne svojih Snova i dopusti da Gradom zavladaju Grijesi. Nakon vizija borbe Dobra i Zla, s osnaženom vjerom u Dobro, nadom i odlučnošću Sanjar se vraća u Grad da nastavi svoj rad. Zajednička je odlika triju „prikazanja“ kratkoća scena, dinamičnost, višejezičnost te miješanje stiha i proze.

Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947. Gimnaziju je pohađao u Puli. Komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, 1982. doktorirao, a od 1971. do odlaska u mirovinu 2016. najprije vodio seminare iz Uvoda u književnost, a potom predavao teatrološke kolegije na Odsjeku za komparativnu književnost. Od 1990. redovito surađuje, kao vanjski urednik, s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža u Zagrebu. Od 2018. voditelj je Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU.

Kritike, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća, objavljuje od 1970. Njihov je dio tiskan u knjigama od kojih su najvažnije Redateljsko kazalište (1977.), Begovićev scenski svijet (1987.), Pogled u kazalište (1990.), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996.), Kazališne razmjene (2002.), Pozornici nasuprot (2003.), Uvod u suvremenu teatrologiju I i II (2010.; 2013.), Teatrološki fragmenti (2011.) i S obiju strana rampe (2019.). Priredio je i dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000. – 2001.). S Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao je dvadesetak dramskih tekstova, a od tekstova što ih je samostalno napisao brojni su izvedeni. Dio je tih tekstova tiskan u knjigama Pinta nova (2002.), Tri glavosjeka (2004.), Tercet kabaret (2008.), Plutajuća glumišta (2018.), Zvijezde (2021.) i Istarska trilogija (2023.). Za znanstveni i književni rad dobio je nekoliko nagrada, među kojima i Državnu nagradu za znanost za životno djelo.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.