Tematsko težište ove knjige predstavlja recepcija nekolicine reprezentativnih dramatičara njemačkoga govornog područja (August von Kotzebue, Theodor Körner, bečki pučki dramatičari, ponajprije Johann Nestroy i Ferdinand Raimund, te Franz Grillparzer i Gerhart Hauptmann) u ranoj fazi hrvatskog kazališta, tj. u razdoblju od uvođenja hrvatskih predstava na zagrebačku pozornicu 1840. godine do prijeloma iz 19. u 20. stoljeće. Uz to, donosi se osvrt i na hrvatsku recepciju djela navedenih autora u kasnijim razdobljima.

Osim reprezentativnosti važan je kriterij u izboru navedenih dramatičara bila i okolnost što su njihovi komadi u hrvatskom kazalištu, ali i drugdje u srednjoj i istočnoj Europi, izazivali kontroverze, te nisu nailazili samo na odobravanje publike i kritike, nego i na ogorčen otpor.

Kao sporni pokazali su se pritom prije svega komadi Kotzebuea, Körnera i autora bečkoga pučkog kazališta, koji su zbog svoje dramaturške jednostavnosti i velike popularnosti često izvođeni u počecima nacionalnog kazališta; no već nekoliko desetljeća kasnije, nakon umjetničke i organizacijske konsolidacije nacionalne pozornice, takvi su komadi najvećim dijelom nestajali s repertoara - i to ne samo zbog estetske minornosti, nego i zbog tadašnje kampanje mlađih hrvatskih intelektualaca, npr. Augusta Šenoe, protiv dominacije njemačke drame u hrvatskom teatru. Kako pozornica može postati mjestom na kojem se odvijaju ideološki sukobi, pokazuje slučaj austrijskog klasika Franza Grillparzera čije je djelo - unatoč pokušajima poznatih redatelja da ga revitaliziraju - nakon raspada Austro-Ugarske posve nestalo s hrvatskog repertoara.

Na primjeru Gerharta Hauptmanna pokazuje se kako je veliku ulogu imalo njegovo dramsko djelo za prodor moderne u hrvatsko kazalište. Na kraju se, kao neka vrsta ekskursa, prikazuju najvažnije postaje u insceniranju lika Hrvata u književnosti njemačkoga jezičnog područja u posljednja četiri stoljeća, ponajprije u vidu stereotipnog lika brutalnoga i pohlepnog vojnika, i to od Grimmelshausena preko Schillera i Thomasa Manna do Enzensbergera.

Marijan Bobinac (Petrinja, 1952.), redovni profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predstojnik Katedre za njemačku književnost (1999. – 2017.), voditelj više znanstvenih hrvatskih i međunarodnih projekata, između ostalih HRZZ-projekta Postimperial Narratives in Central-European Literatures of the Modern Period (2015. – 2019.) i austrijsko-hrvatskoga bilateralnog projekta Construction of the Other from the Central-European Perspective (2018. – 2019., suvoditelj prof. dr. Wolfgang Müller-Funk, Sveučilište u Beču).

Izvodi kolegije iz povijesti novije njemačke književnosti, od 2008. voditelj Kulturološkog smjera na diplomskom studiju Odsjeka za germanistiku. Glavni urednik časopisa Umjetnost riječi (2005. – 2012.), osnivač i glavni urednik godišnjaka Zagreber Germanistische Beiträge (1992. – 2012.); član uredništva časopisa Književna smotra.

Težišta znanstvenog rada: aspekti njemačke književnosti 19. – 21. st., austrijska književnost, povijesni roman i drama, pučki teatar, kulturni transfer između njemačkoga jezičnog područja i Hrvatske, postimperijalni i habsburški studiji.

Novije publikacije: "Uvod u romantizam", Zagreb: Leykam 2012.; "Narrative im (post)imperialen Kontext. Literarische Identitätsbildung als Potential im regionalen Spannungsfeld zwischen Habsburg und Hoher Pforte in Zentral und Südosteuropa" (suurednik), Tübingen: Francke 2015.; "Postimperiale Narrative im zentraleuropäischen Raum" (suurednik), Tübingen: Francke 2018.; "Sjećanje i suvremenost. Ogledi o novom njemačkom povijesnom romanu", Zagreb: Disput 2018.; "Mehrsprachigkeit in Imperien/ Multilingualism in Empires" (suurednik), Leykam: Zagreb 2019.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.