Sanja Cvetnić
Barokni defter : Studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini
- Nakladnik: Leykam international
- 07/2011.
- 256 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789537534691
- Cijena: 46.45 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Umjetnički život franjevačke provincije Bosne Srebrene u baroknim je stoljećima (XVII. i XVIII.) snažno obilježen povijesno-političkom pripadnošću toga područja Osmanskome Carstvu pa stilske novine i utjecaje prima posredno, različitim kapilarnim dotocima, a ne "revolucionarnom" promjenom stila. Osmanska vladavina odredila je i još dvije ključne značajke umjetničke baštine: rijetke pojave baroknih oblika u arhitekturi zbog toga što je nove gradnje bilo teško provesti i veliku prevlast slika nad skulpturom.
U ikonoklastičnoj vizualnoj kulturi islama kipovi su naime smatrani uvredljivim prikazima božanskoga pa su jedine sačuvane skulpture rijetke, manjih dimenzija i lako prenosive, u drvu, a potpuno je izostala skulptura u mramoru, bitna pojava u "barokizaciji" crkvenih interijera na Apeninskome poluotoku, u Dalmaciji i Srednjoj Europi.
Također, ne postoje svjedočanstva o domaćim kiparima, ali su u franjevačkim kronikama zabilježena domaća imena graditelja i slikara, primjerice: neimar Bono iz Kreševa (djeluje od 1767. do 1784. godine), nakaš oliti pjengatur Tomo Salatić iz Brešaka od Soli (zabilježen 1780., 1783.), Stipan s Velike, "koji stoji u Fojnici" (zabilježen 1766. kao slikar ili polikromator glavnoga oltara crkve u Kraljevoj Sutjesci), fra Pavao Tokmakčić (Borovica?-Kraljeva Sutjeska? 2. VI. 1816.) i Frano Janjić, koji su 1784. godine oslikavali kapelu sv. Križa u Borovici, te najpoznatiji među slikarima, fra Miho Čuić (Tomislavgrad, Županjac, Županj-potok, Duvno oko 1750.-1809.), koji se potpisao na slici Sveto rodbinstvo-Bogorodica s Djetetom, sv. Josip, sv. Ana, i sv. Joakim u refektoriju franjevačkoga samostana u Visokom: "fra Miho Cuich" i datirao je: "A. D. 1795".
Neke od ikonografskih promjena u djelima namijenjenima za sakralne prostore, koje su se razvile u umjetnosti u XVII. i XVIII. stoljeću na poticaj Tridentskoga sabora (1545.-1563.), ipak su zaživjele na području Bosne Srebrene vrlo brzo, gotovo suvremeno drugim zemljama čiji su se vjerski život i umjetničke mijene odvijale pod katoličkim vladarima. Primjerice, ikonografski naglasci na svecima i na Bogorodici postali su ključnim značajkama katoličkoga identiteta, a uređenja i opreme oltara raskošnim svetohraništem naglašavali su nauk o transsupstancijaciji, temeljni za pravilno razumijevanje liturgijskoga središta, Euharistije.
Sve to prati i sve raskošnije liturgijsko posuđe, ruho i predmeti. Posebna pobožnost prema Presvetome zabilježena je u bogato urešenim pokaznicama ili monstrancama, poput srebrne, pozlaćene pokaznice iz prve polovine XVIII. stoljeća sačuvane u riznici franjevačkoga samostana sv. Luke u Jajcu. Fra Bono Benić (1779.) u rukopisnoj Kronici sutješkoga samostana spominje: "kujundžije iz Travnika i baš vrle majstore i dobre krstjane, to jest Marka, sina Marka Elegovića, i Iliju primenkom [nadimkom] Daidža" kao autore liturgijskoga posuđa. U Kreševu su sačuvani svijećnjaci koji u potpisu čuvaju spomen na majstore s kraja XVII. i s kraja XVIII. stoljeća: Lovru Pavlovića i Ivana Duića.
Većinu crkvene opreme - od slika do paramenata - franjevci, glavni naručitelji i tvorci likovne baštine, ipak su uvezli ili naručili u Veneciji ili kod umjetnika koji rade na području Dalmacije pod mletačkom upravom. Slikarsku baštinu Bosne Srebrene iz baroknih stoljeća stoga valja promatrati u tim umjetničkim, a ne političkim okvirima, dakle u usporedbi s umjetničkom baštinom u Dalmaciji, a u okviru stilskih gibanja u umjetničkome središtu, Veneciji. O tome svjedoče brojna neatribuirana djela neznanih majstora mletačke škole sačuvana u franjevačkim zbirkama, ali i poznatih umjetnika iz širokoga vremenskoga i stilskoga raspona, koji povezuju Veneciju, Dalmaciju i Bosnu Srebrenu.
Osim Venecijanaca, u Bosni i Hercegovini nalazimo djela i imena umjetnika drugih talijanskih škola, primjerice Francesca de Mura iz Napulja, Bogorodica s Djetetom i mali sv. Ivan Krstitelj (oko 1760.) na Petrićevcu kraj Banja Luke. Znatno rjeđe nalazimo slikare iz srednjoeuropskoga kruga, poput Paulusa Antoniusa Sensera, čija potpisana slika Porcijunkulski oprost (1753.) u Visokom na poleđini ima zapisano svjedočanstvo da je naručena za Ðakovo: "Ex Devota Clientela et pia Elemosyna Curavit fieri F. Bartholomeus Knexevich a Dikaovo Vicarus loci Anno 1753."
Osim toga, bosansko-hercegovačka baština bilježi i malen broj djelā štajerskih ili kranjskih umjetnika, a koja su kao kasnije nabavke pristigla u franjevačke samostane Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Široki Brijeg).
Razmotreni skup djelā, umjetnika i svjedočanstava likovne kulture XVII. i XVIII. stoljeća razotkriva neočekivano barokno lice Bosne i Hercegovine, kao nikabom zakriveno pridjevom "othomana".
U ikonoklastičnoj vizualnoj kulturi islama kipovi su naime smatrani uvredljivim prikazima božanskoga pa su jedine sačuvane skulpture rijetke, manjih dimenzija i lako prenosive, u drvu, a potpuno je izostala skulptura u mramoru, bitna pojava u "barokizaciji" crkvenih interijera na Apeninskome poluotoku, u Dalmaciji i Srednjoj Europi.
Također, ne postoje svjedočanstva o domaćim kiparima, ali su u franjevačkim kronikama zabilježena domaća imena graditelja i slikara, primjerice: neimar Bono iz Kreševa (djeluje od 1767. do 1784. godine), nakaš oliti pjengatur Tomo Salatić iz Brešaka od Soli (zabilježen 1780., 1783.), Stipan s Velike, "koji stoji u Fojnici" (zabilježen 1766. kao slikar ili polikromator glavnoga oltara crkve u Kraljevoj Sutjesci), fra Pavao Tokmakčić (Borovica?-Kraljeva Sutjeska? 2. VI. 1816.) i Frano Janjić, koji su 1784. godine oslikavali kapelu sv. Križa u Borovici, te najpoznatiji među slikarima, fra Miho Čuić (Tomislavgrad, Županjac, Županj-potok, Duvno oko 1750.-1809.), koji se potpisao na slici Sveto rodbinstvo-Bogorodica s Djetetom, sv. Josip, sv. Ana, i sv. Joakim u refektoriju franjevačkoga samostana u Visokom: "fra Miho Cuich" i datirao je: "A. D. 1795".
Neke od ikonografskih promjena u djelima namijenjenima za sakralne prostore, koje su se razvile u umjetnosti u XVII. i XVIII. stoljeću na poticaj Tridentskoga sabora (1545.-1563.), ipak su zaživjele na području Bosne Srebrene vrlo brzo, gotovo suvremeno drugim zemljama čiji su se vjerski život i umjetničke mijene odvijale pod katoličkim vladarima. Primjerice, ikonografski naglasci na svecima i na Bogorodici postali su ključnim značajkama katoličkoga identiteta, a uređenja i opreme oltara raskošnim svetohraništem naglašavali su nauk o transsupstancijaciji, temeljni za pravilno razumijevanje liturgijskoga središta, Euharistije.
Sve to prati i sve raskošnije liturgijsko posuđe, ruho i predmeti. Posebna pobožnost prema Presvetome zabilježena je u bogato urešenim pokaznicama ili monstrancama, poput srebrne, pozlaćene pokaznice iz prve polovine XVIII. stoljeća sačuvane u riznici franjevačkoga samostana sv. Luke u Jajcu. Fra Bono Benić (1779.) u rukopisnoj Kronici sutješkoga samostana spominje: "kujundžije iz Travnika i baš vrle majstore i dobre krstjane, to jest Marka, sina Marka Elegovića, i Iliju primenkom [nadimkom] Daidža" kao autore liturgijskoga posuđa. U Kreševu su sačuvani svijećnjaci koji u potpisu čuvaju spomen na majstore s kraja XVII. i s kraja XVIII. stoljeća: Lovru Pavlovića i Ivana Duića.
Većinu crkvene opreme - od slika do paramenata - franjevci, glavni naručitelji i tvorci likovne baštine, ipak su uvezli ili naručili u Veneciji ili kod umjetnika koji rade na području Dalmacije pod mletačkom upravom. Slikarsku baštinu Bosne Srebrene iz baroknih stoljeća stoga valja promatrati u tim umjetničkim, a ne političkim okvirima, dakle u usporedbi s umjetničkom baštinom u Dalmaciji, a u okviru stilskih gibanja u umjetničkome središtu, Veneciji. O tome svjedoče brojna neatribuirana djela neznanih majstora mletačke škole sačuvana u franjevačkim zbirkama, ali i poznatih umjetnika iz širokoga vremenskoga i stilskoga raspona, koji povezuju Veneciju, Dalmaciju i Bosnu Srebrenu.
Osim Venecijanaca, u Bosni i Hercegovini nalazimo djela i imena umjetnika drugih talijanskih škola, primjerice Francesca de Mura iz Napulja, Bogorodica s Djetetom i mali sv. Ivan Krstitelj (oko 1760.) na Petrićevcu kraj Banja Luke. Znatno rjeđe nalazimo slikare iz srednjoeuropskoga kruga, poput Paulusa Antoniusa Sensera, čija potpisana slika Porcijunkulski oprost (1753.) u Visokom na poleđini ima zapisano svjedočanstvo da je naručena za Ðakovo: "Ex Devota Clientela et pia Elemosyna Curavit fieri F. Bartholomeus Knexevich a Dikaovo Vicarus loci Anno 1753."
Osim toga, bosansko-hercegovačka baština bilježi i malen broj djelā štajerskih ili kranjskih umjetnika, a koja su kao kasnije nabavke pristigla u franjevačke samostane Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Široki Brijeg).
Razmotreni skup djelā, umjetnika i svjedočanstava likovne kulture XVII. i XVIII. stoljeća razotkriva neočekivano barokno lice Bosne i Hercegovine, kao nikabom zakriveno pridjevom "othomana".
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
