Antonija Novaković
Birali ste broj koji se ne koristi
- Nakladnik: Algoritam
- 11/2011.
- 136 str., meki uvez
- ISBN 9789533164557
- Cijena: 10.49 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Prva prozna zbirka vrlo kratkih priča Antonije Novaković, za koje se smije reći da graniče s crticom, objavljuje se kao najbolji prozni rukopis za 2008. godinu na Natječaju Prozak.
Proza Antonije Novaković ispripovijedana je s naglašenom distancom, kao dokumentarno, simulirajući objektivnost, vidljivu stranu nevidljivih emocija, u realnom vremenu s velikim rezovima, jezikom koji ne želi skrenuti pažnju na sebe, nego je tu tek da zabilježi što se zbiva. A u tim vrlo, vrlo kratkim pričama i crticama zbiva se nešto uobičajeno, ili se barem svi tako ponašaju, kao da je sve normalno, a opet, učas se otkriva apsurdnost situacija, pa, primjerice, likovi radnika i žene osluškuju asfalt.
U "tvrdoohlađenim" pričama Antonije Novaković nema velikih zbivanja ni epike, u fokusu su pojedinci i njihovi odnosi. Tek na motivu ili dva ovim se pričama u pravilu otvara provalija u koju se urušava cijela priča ili se pak stvara tenzija koja kulminira antiklimaksom. Povrh svega, priče Antonije Novaković zjape prijeteći otvorene, nemaju poentu, samo naboj, ostaju otvorene kao rane života, smisla, uma...
Motivacije likova su skrivene i neizrečene, tek nejasno naslućene, prije smještene u (anti)psihijatriju nego u psihologiju. Slično je i s logikom priče koju naša potreba za motivacijom i narativnim razvojem traži, kako bi smirili neuređenost i apsurdnost svijeta, kako bismo se smirili, jer ove priče uznemiruju, čak znaju biti i čehovljevski jezovite, tim više što su tako objektivno dane, "utvrđene".
Proza Antonije Novaković ispripovijedana je s naglašenom distancom, kao dokumentarno, simulirajući objektivnost, vidljivu stranu nevidljivih emocija, u realnom vremenu s velikim rezovima, jezikom koji ne želi skrenuti pažnju na sebe, nego je tu tek da zabilježi što se zbiva. A u tim vrlo, vrlo kratkim pričama i crticama zbiva se nešto uobičajeno, ili se barem svi tako ponašaju, kao da je sve normalno, a opet, učas se otkriva apsurdnost situacija, pa, primjerice, likovi radnika i žene osluškuju asfalt.
U "tvrdoohlađenim" pričama Antonije Novaković nema velikih zbivanja ni epike, u fokusu su pojedinci i njihovi odnosi. Tek na motivu ili dva ovim se pričama u pravilu otvara provalija u koju se urušava cijela priča ili se pak stvara tenzija koja kulminira antiklimaksom. Povrh svega, priče Antonije Novaković zjape prijeteći otvorene, nemaju poentu, samo naboj, ostaju otvorene kao rane života, smisla, uma...
Motivacije likova su skrivene i neizrečene, tek nejasno naslućene, prije smještene u (anti)psihijatriju nego u psihologiju. Slično je i s logikom priče koju naša potreba za motivacijom i narativnim razvojem traži, kako bi smirili neuređenost i apsurdnost svijeta, kako bismo se smirili, jer ove priče uznemiruju, čak znaju biti i čehovljevski jezovite, tim više što su tako objektivno dane, "utvrđene".
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
