Svojim debitantskim romanom "Tuđi život" zagrebačka spisateljica Marina Vujčić (rođena u Trogiru 1966.g.) već je pokazala vrlo visoku razinu pismenosti te vještinu tečnog vođenja priče, ali i svijest o važnosti skladna strukturiranja teksta, kako na razini arhitektonike rukopisa kao cjeline, tako i na razini svake pojedine rečenice. Roman je očitovao veliku autoričinu načitanost, a kako se radilo o svojevrsnoj književnoj inačici telenovele (no, uz primjetan ironijski pristup ali i poštivanje žanrovskih konvencija i stilsku prilagođenost takvoj vrsti pisma) čitatelj se mogao uvjeriti u autoričinu  sklonost intermedijalnosti, ali i u njezinu literarnu osviještenost.

Također, u tom se romanu Marina Vujčić pozabavila i tematikom odnosa stvarnosti i virtualne zbilje, ali i identitetnog rascjepa između u svijetu interneta kreirane osobnosti u odnosu na stvarnu čovjekovu egzistenciju u zbiljskome životu. Ukratko, velika je šteta što taj roman nije doživio zamjetniju medijsku pozornost i kritičku recepciju, jer je riječ o rukopisu koji je u hrvatsku književnost uveo novo autorsko ime s velikim potencijalom. 

Sad, kad je pred nama novi autoričin roman "A onda je Božo krenuo ispočetka", bez zadrške i imalo kolebanja možemo reći kako je Marina Vujčić potvrdila svoj potencijal, i štoviše, svrstala se među najzanimljivije, ali i kvalitativno najpotentnije autorice koje su se svojim romanesknim stvaralaštvom javile u nekoliko zadnjih godina (Olja  Savičević Ivančević, Aleksandra Kardum, Maja Hrgović, Ivana Simić Bodrožić, Mihaela Gašpar, Karmela Špoljarić).


Roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" za glavnoga junaka ima Božu Belamarića, 45-godišnjeg intelektualca (diplomirao je filozofiju na zagrebačkom FF-u) koji odlučuje "napokon svoj život uzeti u svoje ruke" te napušta suprugu, i iz malenog dalmatinskog mjesta odlazi u Zagreb.  Božo naime odlazi naprasno, bez ikakve najave supruzi, čak i bez prtljage, bez ičega osim 280.000 kuna od nasljedstva, što će mu, kako smatra, biti dostatno za novi početak. 

Riječ je o psihološkom romanu, romanu lika i baštiniku egzistencijalističke pripovjedne prakse. Božo Belamarić tipični je antijunak egzistencijalističkog romana, nezadovoljni, neostvareni, frustrirani intelektualac, pretjerano sklon analitici, a posebno samoanalizi, gotovo opsesivno okrenut sebi, pa čak i pomalo paranoičan, neuklopljen, neprilagođen, introvertiran – najkraće rečeno, nesretan. Jer, toliko je sklon propitivanju sebe i svega oko sebe, da propušta živjeti, da mu "pravi život" izmiče. No, kako je istovremeno i vrlo inteligentan, svega je toga svjestan, i sad, kad je materijalno zbrinut, napokon je odlučio promijeniti život, u nadi da će promjena životnog okruženja donijeti i sreću, osobno zadovoljstvo, psihičku stabilnost i mir. No, je li to uopće moguće? Jer, i ako promjenimo mjesto stanovanja i pobjegnemo od staroga života, ipak ne možemo "pobjeći od sebe"... 

U romanu dakle pratimo Božu pri odlasku iz Dalmacije, kroz putovanje vlakom od Splita, preko dolaska u Zagreb i smještanja u hotel, kroz sva iskustva "otpočinjanja ispočetka". A kao što filmski redatelj, pri uporabi tzv. subjektivnog kadra, omogućuje gledatelju da svijet promatra iz očiju i perspektive subjekta priče, tako i Marina Vujčić od prve do posljednje stranice romana ne izlazi iz uma Bože Belamarića – sva njegova iskustva, sve što doživljava, sve što zapaža, sve njegove misli, ali i sjećanja na djetinjstvo i dotadašnji bračni život, čitatelj dobiva posredovano iz protagonistova uma.

Na taj način autorica je postigla iznimno visoku razinu uvjerljivosti, subjektu priče je u potpunosti ušla pod kožu i u um, što je naravno omogućila i čitatelju, ostvarivši vrlo visoku razinu empatijskog odnosa i poistovjećivanja s glavnim likom. Čitatelj zato s nepomućenim razumijevanjem prihvaća protagonistove postupke – štoviše, svi junakovi postupci, zahvaljujući izrazito uspjeloj psihološkoj karakterizaciji lika, čitatelju su posve prihvatljivi i zapravo se čine logičnim, jer u potpunosti proizlaze iz vrlo uvjerljivo predočenog protagonistovog svjetonazora, načina razmišljanja, karaktera.

Naime, zaista je potrebno naglasiti kako se radi o rijetko viđenoj visokoj razini uvjerljivosti kod psihološke karakterizacije lika, a što je zapravo, kod ovakve vrste romana – kod kojega se cijeli rukopis svodi na posredovanje protagonistove subjektivnosti – od ključne važnosti. Jer, bez toga, roman bi se raspao, što ovdje nikako nije slučaj.

Tako npr. čak i ono što se naoko čini nedostatkom – potpuni izostanak političke, društvene i socijalne kontekstualizacije, bez u suvremenoj domaćoj prozi neizostavne tematizacije života u uvjetima dugogodišnje gospodarske krize – u ovome je romanu logičan autorski odabir, jer također proizlazi iz protagonistove doživljajnosti vlastite trenutne pozicije. On je naime, bar za neko vrijeme, materijalno osiguran, socijalni ga problemi mimoilaze, a kako je izrazito, čak i opsesivno sebi-okrenut karakter, socijalno-društvena situacija šire zajednice je izvan njegova fokusa, pa nije ni u romanu prisutna. 

Roman nije lišen humora; Božo Belamarić teorijski je jako potkovan, ali je u smislu praktičnosti u životu potpuno nesnalažljiv, pa je njegovo nesnalaženje pri obavljanju svakodnevnih banalnosti, a što je dotad obavljala supruga – nabavci hrane, pripremi hrane, pranju odjeće isl. – izvorom vrlo lucidne komike. No dodatna je, nešto prikrivenija komika, sadržana u junakovoj sklonosti filozofiji, odnosno u njegovom iskrivljenom tumačenju teza poznatih filozofa (čijim je citatima obilno garniran rukopis) na način koji mu omogućuje samoutjehu i obračunavanje s vlastitim životnim neuspjesima.

Filozofski citati i tumačenje teza Nietzschea, Pascala, Spinoze, Epikura, Freuda, Sokrata i dr. privući će intelektualnu publiku, kao i analogija s Bertoluccijevim filmom Posljednji tango u Parizu, te dodatni brojni elementi kojima je autorica suptilno obogatila podtekst romana : malograđanština i ukalupljivanje u nametnute obrasce života i ponašanja, antiintelektualizam male sredine, profesionalna neostvarenost, potrošačka groznica i komercijalizacija života, otuđenost,  ljubav naspram seksualnog nagona itd.

Ukratko, sve navedeno, uz dodatno apostrofiranje autoričina leksičkog bogatstva i sklonosti vrlo pomnom kreiranju i filigranskom brušenju svake sentencije, ovaj vrlo uvjerljiv psihološki roman o zatočeniku slobode čini nezaobilaznim štivom svakog istinskog ljubitelja lijepe i dobro napisane, ali i motivski, tematski i značenjski bogate književnosti.

(Božidar Alajbegović, urednička recenzija)

Marina Vujčić rođena je u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Na književnoj sceni pojavila se 2010. godine romanom "Tuđi život". Od tada je objavila još šest romana: "A onda je Božo krenuo ispočetka", "Mogla sam to biti ja", "Susjed", "Otpusno pismo" (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem), "Pitanje anatomije" i "Pedeset cigareta za Elenu". Godine 2021. objavljuje knjigu dnevničkih zapisa "Stolareva kći".

Nacionalnu nagradu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske 'Marin Držić' dobila je za drame: "Umri ženski", "Podmornica" i "Plodna voda". Dobitnica je V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman "Susjed". Nagradu Booktiga za najčitaniju knjigu u istarskim knjižnicama dobila je 2021. za roman "Pedeset cigareta za Elenu".

Teatar Exit u Zagrebu postavio je kao monodramu roman "Susjed", dramu "Čekaonica" postavio je albanski Teatar Migjeni u Skadru, a "Umri ženski" postavilo je zagrebačko Kazalište Kerempuh. Djela su joj objavljena u Italiji i Srbiji.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.