Konačno se bližilo to dugo žuđeno ljeto, ljeto nakon kojega će Miki postati gimnazijalac, početi izlaziti u grad, naučiti voziti auto… Ljeto '92. godine, negdje u Bosni. A onda su stigli vojnici, glad i granate. Miki se našao s rukama na leđima, čelom prema zidu i čekao pucanj…

Završio je sa sretnijim dijelom obitelji kao izbjeglica na Jadranu, u sobi 210, zgrada D1, formalno-pravno kao trećerazredni građanin, u mediteranskoj idili. Ali, kada imaš šesnaest, nisi sasvim svoj, svijet ne može biti crn ni konačan, sile života tjeraju te i nose, pa tako i Miki, u složenim i osjetljivim situacijama, ubrzano odrasta i snalazi se kako zna i umije.

Puni inventar krnje mladosti je tu: tulumi na plaži, djevojke, prijatelji i neprijatelji, glazba – u Mikijevom slučaju heavy metal iznad svega – izlasci u grad, u omiljeni klub, Ukulele. Još da je tu njegov brat, Mister No, koji je nestao u ratu, da roditelje ne mori apatija, da novi ratovi ne izbijaju i novi ljudi ne nestaju...

"Ukulele jam" Alena Meškovića je bildungsroman u kvazi-idili, roman za Hrvatsku važan koliko i "Hotel Zagorje" Ivane Simić Bodrožić. Naime, Miki nije prognanik, nego izbjeglica, a to nije lingvistička nego egzistencijalna razlika. Možda je baš zbog te razlike "Ukulele jam" napisan na danskom, u kulturi koja je Meškoviću poželjela dobrodošlicu i usporedila ga sa Salingerom i Knausgårdom.

Ovim, autoriziranim prijevodom, Alen Mešković se vraća kući, u jezik iz kojega je sredinom devedesetih izbjegao.

Pročitaj poglavlje!

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.