Miroslav Krleža – je li on klasičan pjesnik? Je li on hrvatski klasik? To pitanje stoji u pozadini ove knjige, premda ona govori u kronološkom redoslijedu o privatnom životu, političkom razvoju i ideološkoj orijentaciji autora koji je bio utjecajniji i plodonosniji nego bilo koji drugi. Počeo je kao samokritičan ekspresionist i tjerao književnost na lijevi, sociokritički kolosijek, propagirajući lenjinske teze i pacifističke teme. Predosjetio je dogmatizam sovjetske – staljinističke – estetike kao negaciju lijeve umjetnosti, pa je sve otvorenije kritizirao socijalistički realizam, dosljedno dijalektički, sve do takvih pozicija koje su komunistički dogmatičari smatrali trockizmom. Upravo u toj fazi, od 1928. do 1938., Krleža piše svoje najbolje drame, romane, pjesme i eseje te, kao remek-djelo među njima, „Balade Petrice Kerempuha“, kako bi dokazao da postoji i lijeva literatura koja je na visokoj umjetničkoj razini.

Takvo koncentrirano i široko književno majstorstvo, kakvo Krleža pokazuje u tim godinama, nije poznato ni u hrvatskoj ni u drugim literaturama. Krležine političke aktivnosti bile su mnogostruke i, možda, u svoje vrijeme važne i efikasne, isto tako kao što je nakon Drugoga svjetskog rata njegova angažiranost u jugoslavenskoj enciklopedistici. Ali sve to malo znači prema književnim djelima koja je stvarao u početnoj fazi (novele), u majstorskoj fazi (sve rodove) i u kasnom razdoblju, kada još piše dramu „Aretej“ i veliki roman „Zastave“. Stoga u središtu ove knjige stoje interpretacije Krležinih književnih djela ali ona upućuje i na dugogodišnji zajednički život Bele i Miroslava Krleže, na postojani odnos s Josipom Brozom Titom i na Krležine veze s komunističkom partijom koje su važne u njegovu životu i opusu.

Unatoč Krležinu ideološkom angažmanu, koji je snažno upisan u njegov život i djelo, knjiga profesora Lauera potvrđuje ocjenu da je riječ o hrvatskom klasiku 20. stoljeća ne samo u domaćim nego i u svjetskim okvirima. Riječ je o posebnoj stranici u Lauerovoj kroatologiji ali i o viđenju cjelovite Krležine osobe od ideologije do umjetnosti koja će obradovati sve znalce Krležina djela te privući novi krug čitatelja velikom imenu hrvatske književnosti i kulture.

***

Reinhard Lauer, istaknuti njemački slavist, rodio se 1935. u Bad Frankenhausenu, malom mjestu u Thüringenu. Pohađao je gimnaziju u Jeni i Bad Hersfeldu, studirao u Marburgu, Berlinu, Beogradu i Frankfurtu na Majni, gdje je doktorirao 1960. godine. Nakon toga je dvije godine bio lektor za njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te, vrativši se u Frankfurt, znanstveni asistent pri tamošnjem Slavističkom seminaru. Habilitirao se 1969. i iste godine postao redoviti profesor i voditelj Slavističkog seminara Sveučilišta u Göttingenu. Tu je ostao, unatoč ponudama s drugih sveučilišta, do umirovljenja 2003. godine. Danas živi kao emeritus u Bovendenu blizu Göttingena.

Bavio se ruskom, hrvatskom, srpskom i bugarskom književnošću. Njegovo djelo obuhvaća 15 knjiga, među njima veliku „Povijest ruske književnosti“ (2. izdanje, 2008.), više od 150 znanstvenih studija i mnogo recenzija. Godinama je radio kao recenzent slavenskih knjiga za Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). Na području hrvatske književnosti posvetio je studije Ivanu Gunduliću, Ivanu Mažuraniću, Stanku Vrazu, A. G. Matošu, Đuri Arnoldu i Janku Ibleru, a prije svega Miroslavu Krleži.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.