Bilo mi je važno da glavni lik pronađe nekoga tko mu je poput zrcala. Bilo je to kao da je prvi put uspio vidjeti samog sebe kroz oči druge osobe, otkriti da je živ, da je sposoban osjećati i da je zbilja važan. Zahvaljujući tuđem pogledu otkriva vlastitu povijest. Da, apsolutno, to je ideja ljubavi, to da možeš vidjeti i spoznati sebe zahvaljujući postojanju druge osobe.

Na kulturu gledam kao na nešto što je u suprotnosti sa znanjem 'kako?', znanstvenim znanjem, sposobnošću da interveniramo u svijet i oblikujemo okoliš. Kultura se odnosi na stalnu potragu za smislom, na postavljanje velikih pitanja koja traže odgovor 'zašto'. Zašto smo ovdje? Kako da se snađemo u svijetu?

Za Nádasa je pisanje neprekidna borba s jezikom koji 'nasrće' na njega pokušavajući mu nametnuti svoje banalnosti, to je minuciozan rad na odabiru riječi, muzikalnosti i ritmu rečenica. Pisanje je za njega profesija kao i svaka druga, pitanje upornosti i usredotočenosti na svoj rad a ne 'poziv' ili 'poslanje'. Pisanje nema veze s nadahnućem jer mu se, kao što kaže, za svih tih godina i desetljeća koliko...

Svaki je roman u određenoj mjeri pregovaranje između unutarnjeg života lika i vanjskoga svijeta. U gotovo svakoj priči i romanu koje sam napisala susreću se i sukobljavaju svijet mašte i onaj 'stvarni'. Dobra ilustracija tog sukoba stalna je bitka između duboke i poetične noći i one čiju tamu neprestanu prekida ili razvodnjava umjetno svjetlo moderniteta.

Kad god govorimo o sebi, problem izvire iz predodžbe o "ja" kao o čvrsto utvrđenom entitetu, nečemu što je ili junak ili čudovište, međutim ono nije ništa drugo nego fikcija, priča koju pripovijedamo sami sebi (i drugima) a u kojoj nam nedostaju mnogi komadi "slagalice". "Ja" je nešto neuhvatljivo, uvijek u nastajanju, priča za koju ne znamo kako će završiti.