Siromaštvo, zaključujući na temelju romana, nije naročito interesantno. Ustvari je nepodnošljivo dosadno, ponavljajuće u svojim opskurnim radnjama na koje su njeni protagonisti, pritisnuti materijalnom oskudicom, obično prinuđeni. Utoliko bismo mogli reći da je Valentov stilski plan angažiran: njime uspješno dekonstruira romantičarsku viziju siromaštva koje, dugoročno, ne obogaćuje, već osiromašuje...

Udar koji je Ferićevo stvaralaštvo onomad pretrpjelo s desna, ubuduće bi moglo pretrpjeti s lijeva – tzv. kultura otkazivanja razbuktava se i u postjugoslavenskim pustopoljinama, pa bi knjiga o sredovječnom dijabetičnom muškarcu koji na mahove bešćutno upražnjava spolne potrebe sa studenticom (srećom, ne njegovom) mogla biti protumačena kao hommage/oda patrijarhatu i njegovim, neovisno o razini inzulina...