Razvoj čitateljskih navika i čitanja iz gušta podrazumijeva raznolikost, izbor i aktualnost, a bez toga sve ostaje na razini deklaracija. U strateškim dokumentima naglasak je na digitalizaciji, kompetencijama i infrastrukturi, dok se školske knjižnice nedovoljno pojavljuju kao razvojni prioritet. Odgovornost se prebacuje na osnivače, što znači da kvaliteta knjižnice nerijetko ovisi o lokalnim okolnostima.

Bili smo vrlo otvoreni i nismo ograničavali sadržaj nego smo htjeli prepustiti osamnaestogodišnjacima da sami odluče što žele gledati, čitati i koje predstave žele posjetiti. To nije potpora knjižarskom sektoru, nije potpora nakladnicima niti kino-sektoru, nego projekt čiji je cilj potaknuti mlade ljude da konzumiraju kulturu.

Umjesto da traži jedinstveno rješenje ili hijerarhiju važnosti, serijal 'Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi' se gradi kao niz perspektiva koje se međusobno ne poništavaju, nego dopunjuju. Njegova temeljna pretpostavka jest da knjižni sektor funkcionira kao mreža međusobnih ovisnosti, a ne kao piramida s jasno definiranim središtem.

Europska iskustva pokazuju da kulturni vaučeri očekivano generiraju porast potrošnje u knjigama, ali i da se bez dodatnih mehanizama taj porast koncentrira u najvećim prodajnim sustavima, dok mali knjižari i mali nakladnici ostaju marginalizirani. Hrvatska, s već sada slabom i regionalno neravnomjernom knjižarskom infrastrukturom, posebno je osjetljiva na takvu mogućnost.

Književnici ne odlaze 'u mirovinu' na određeni datum. Pišu dok mogu, dok imaju energije, dok imaju publiku ili potrebu stvarati. Za autore koji su čitave karijere proveli izvan stalnog radnog odnosa - što je u književnom sektoru pravilo, a ne iznimka - mirovinski staž gotovo je uvijek nedostatan, a mirovine, čak i kad ih je moguće ostvariti, toliko su niske da ne omogućuju dostojanstven život.